Čuvari tradicije

 

Hor „Stanko Dragojević“ je dio kulturne baštine Podgorice,

 

koji ima 67 godina dugu tradiciju. Simbol grada, simbol jubileja, proslava, svečanosti, progresa i čuvanja tradicije

Ilija Dapčević sa Horom "Stanko Dragojević" - Niš, 2012.

ČUVARI TRADICIONALNIH VRIJEDNOSTI

U veoma jakoj konkurenciji, gdje je nastupilo 16 horova iz regiona i Evrope, mješoviti hor KUD „Stanko Dragojević“ iz Podgorice, sa dirigentom Ilijom Dapčevićem, poslije 12 godina pauze na „24. Internacionalnim horskim svečanostima“ u Nišu, osvojio je prestižnu nagradu za najbolje izvođenje kompozicije domaćeg autora “ Milorad Veljković Spaja“

Ilija Dapčević je rođen 1950.godine na Cetinju. Osnovnu školu i školu za osnovno muzičko obrazoivanje završio je u Bijelom Polju. Srednju muuzičku školu u Titogradu a Muzičku akademiju u Sarajevu. Od 1974. do 1994. godine radio je kao profesor stručno-teorijske grupe predmeta (hor, solfeđo, harmonija, kontrapunkt) a od 1994. na poslovima direktora Umjetničke škole za muziku i balet „Vasa Pavić“. Njegov društveni rad je vezan za djecu, omladinu, kulturu i kulturno-umjetničko stvaralaštvo. Dugogodišnji je dirigent hora KUD“Stanko Dragojević“, sa kojim je osvojio značajna priznanja. Osnivač je i član klape „Assa Voce“. Dobitnik je nagrade „19. decembar“ grada Podgorice.

 

Kada ste imali prvi kontakt sa muzikom?
To je bio sticaj okolnosti. Muzička škola se formirala tih godina u Bijelom Polju. Nisam ni sanjao da ću se baviti muzikom. Dok mi je ujna pričala priče o pomorcima, jer je moj đed Ilija bio pomorac, već tada sam sebe vidio na moru i u pomorskoj školi. Onda se sticajem okolnosti desila muzička škola.

Koliko vas je bilo tada u školi?
Bilo nas je oko dvadesetak u toj prvoj generaciji, a nas četvoro je završilo u roku.

                              Prva generacija Muzičke škole u Bijelom Polju


Koliko ste instrumenata svirali?
U Nižoj muzičkoj školi završio sam harmoniku. Ali, na žalost, nijesam nastavio na instrumentalnom smjeru, jer to što sam ja naučio u nižoj muzičkoj školi nije bilo dovoljno za srednju i zato sam se upisao na opšti smjer, koji podrazumijeva klavir. Na fakultetu sam upisao opšti smjer, profesor solfeđa, harmonije, kontrapunkta. Ja sam profesor za stručne discipline u muzičkim školama.


Akademiju ste završili u Sarajevu. Zašto baš tamo?
Takođe sticaj okolnosti. Konkurisao sam u Beogradu, ali nijesu me primili. Ništa mi teže u životu nije bilo. Na nagovor majke upisao sam Akademiju u Sarajevu. A činjelo mi se, kad su mi pomenuli Sarajevo kao da su mi rekli da idem u Mrtvo Duboko. Kasnije, nijesu me mogli istjerati iz Sarajeva. U Sarajevu su imali filharmoniju, Pjesmu proljeća, Ilidža festival, zabavne grupe. Sarajevo je tada doživljavalo muzičku renesansu. Tih godina sam tri ipo godine plesao moderni balet u Sarajevu. Vrlo interesantan život. Tada sam počeo da radim u Radio Sarajevu. Sticajem okolnosti mogao sam. Onda sam radio i u Hrasnici, predavao harmoniku. Tada sam sarađivao sa Damjanom Babićem, koji je bio iz Berana, osnivač festivala Ilidža, umjetnički direktor i odličan nastavnik, koji je ujedno bio i direktor sarajevskog Diskotona. Nevjerovatan čovjek, koji se poslije rata vratio u Crnu Goru i tu je umro praktično nepoznat.

Pošto ste završili fakultet, vratili ste se u Podgoricu.
Po završetku fakulteta konkurisao sam za muzičku školu u Podgorici. Ovdje imamo preko dvadeset profesora muzike i većini sam predavao u muzičkoj školi. Danas se uzajamno poštujemo. Dvadeset godina, dvadeset generacija. Skoro toliko sam i direktor. Toliko godina rada i vezanosti za jednu školu može ako se voli taj posao. Ja volim muzičku školu, ovaj kolektiv, ovu djecu, volim posao kojim se bavim.

Kada ste počeli da radite u Horu „Stanko Dragojević”?
Kao srednjoškolac sam pjevao u Horu „Stanko Dragojević” za velike proslave kao što je godišnjica škole i slično i htio sam da nastavim, ali došao je Josip Broz Tito u Podgoricu. Bio je organizovan program u Hotelu „Crna Gora”. To je bilo 1969. godine. Pjevali su samo stari članovi hora, a nas koji smo stalno dolazili na probe nijesu angažovali. To sam doživio kao razočarenje i odmah sam napustio hor. Kasnije su me zvali, ali tek sam negdje 1977. godine, kad sam se vratio iz vojske, pošto nijesam odslužio čitav rok u vojsci, nastavio da pjevam u horu. Pjevao sam jedno vrijeme, kasnije su me unaprijedili u korepetitora, gdje sam radio deset godina kao pomoćnik dirigenta i istovremeno pjevao (1980-1990). Godine 1991. prvi put sam samostalno dirigovao Horom „Stanko Dragojević” i tako 20 godina, izuzimajući dvije, tri godine kada hor nije radio, ali i tada su me zvali dirigentom. Te 1990. u Nišu sam dijelio koncert sa dirigentom. Samostalno sam dirigovao na čuvenom festivalu “Georgije Dimitrov” 1991. Postoji pet evropskih konkursa, koji su se održavali u Bugarskoj, Italiji, Mađarskoj, Španiji i Francuskoj. Samo prva tri hora dobijaju nagrade. Hor “Stanko Dragojević” u Varni je osvojio četvrto mjesto te godine. Tada sam vodio dva hora, Kamerni i Veliki hor. Takmičili smo se strogo po pravilima. Žiri je bio sastavljen od stručnjaka sa čuvenih evropskih muzičkih univerziteta, i nije bilo lako. Sa oba hora smo bili uspješni. To je ostalo kao dobar zapis. Kasnije sam unaprijedio sistem i počeli smo da pobjeđujemo kao hor “Stanko Dragojević”. Tako smo 1994. godine pobijedili na Mokranjčevim danima u Negotinu u čuvenom horskom natpjevavanju.

"Crnogorska svadba" u izvođenju KUD-a "Stanko Dragojević"

Dobitnik ste velikog broja nagrada sa Horom “Stanko Dragojević”.
Pored ostalih nagrada, dobio sam 1994. Decembarsku nagradu grada Podgorice za doprinos u kulturi. 1996. na Jugoslovenskim horskim svečanostima (JHS) u Nišu, koji je prestižni festival i održava se na Letnjoj tvrđavi na pozornici gdje može da stane 5000 ljudi, Hor „Stanko Dragojević” je bio jedini ansambl sa jugoslovenskih prostora koji je učestvovao na svim jugoslovenskim svečanostima od postojanja. Na svim takmičenjima smo do 2000. godine redovno učestvovali. Mi smo se u društvu prepoznavali po tome ko je više puta bio u NIšu. Niš je uvijek bio odlično iskustvo, lijepo druženje. Festival traje četiri dana, pa dođe puno horova, napr. te 1996. takmičilo se 19 horova i mi smo bili najbolji na Jugoslovenskim horskim svečanostima. Tada je u horu pjevalo oko pedeset do 60 ljudi. Te godine nas je na sceni bilo između 55 i 60. Imali smo atraktivan program, pobijedili smo jednoglasnom odlukom žirija, što je bilo vrlo teško. Tako je i 1998. trebalo da pobijedimo, ali smo, ipak, dobili dvije nagrade za interpretacije savremenog jugoslovenskog autora i stranog savremenog autora. To je rjetkost, jer obično te nagrade podijele svima a ne jednom horu, a mi osvojimo dvije nagrade. Godine 2000. i pored tehničkih problema osvojili smo nagradu za izvođenje jugoslovenskog savremenog autora. Imamo mnogo nagrada iz NIša.

 

Defile horova gradom- Niš, 2012.

Koliko je trajao prekid u radu Hora?
Nekih četiri i po, pet godina. Radili smo 2002. i 2003, ali nijesmo nigdje nastupali. Ja sam to radio iz entuzijazma i pokušavao da ga sačuvam da se ne raspadne. Novac je bitan, ali meni nije bio na pvom mjestu. Društvo prijatelja Podgorice je podnijelo inicijativu da hor ponovo počne sa radom. Tako su Mihailo Banjević, Baća Radović, Beli Selhanović i Dano Petrović omogućili da Hor “Stanko Dragojević” nastavi svoju tradiciju. To je hor ovog grada. Ranije nijesmo imali problema sa finansijama jer smo bili na budžetu. A sada smo nevladina organizaciju, što je nelogično za jedno kulturnoumjetničko društvo. Mogla bi da bude neka nevladina organizacija od posebnog značaja, to bi trebalo ispraviti. Znaju svi dobro šta znači Hor “Stanko Dragojević” ne samo za Podgoricu, već i za Crnu Goru.

Osnivač ste ansambla Assa Voce?
To je veoma interesantna priča vezana za Hor “Stanko Dragojević”, kada su bile nedoumice hoće li ga biti ili neće. Na poziv prijatelja Andrije Miloševića da za Dan Opštine Kotor formiram jednu klapu i da nastupimo, nastaje grupa “Assa Voce”, koja je u prvom sastavu brojala četiri člana (Milan Vuković, Dejan Janković, Mirko Nenezić i ja). Mi smo još u društvu formirali kvartet koji smo zvali Kvartet “Stanko Dragojević”, u kojem pjevaju i ženski i muški članovi. U stvari, devet ljudi je prava mjera za jedan takav ansambl. U saradnji sa Ministarstvom turizma išli smo u Sloveniju, Srbiju, Rusiju, Kinu, Luksemburg, Škotsku. Izgradili smo ime i imali dobre kritike. Rado se sjećam kada smo pjevali na čuvenoj Splitskoj rivi prije dvije godine. Velika pozornica, naše veče, pjevamo klapsku pjesmu u centru Dalmacije. U “Slobodnoj Dalmaciji” je objavljen na dvije strane velikim slovima naslov “KAD ZAPIVA CRNOGORSKA KLAPA”. Naravno, za njih smo bili posebni i bili smo najbolji. Toliko je dobro prihvaćen koncert da su svi bili oduševljeni. Crnogorci u Dalmaciji su nam priredili veličanstven doček.

"Asa Voce" u Perastu

Šta Vam je satisfakcija u poslu kojim se bavite?
Drago mi je da u svakom segmentu koji se tiče muzike prepoznam nekoga s kim sam sarađivao. Recimo, Sergej Ćetković je bio učenik muzičke škole. Sjećam se njegovog gesta kad je imao koncert u CNP-u. Sav prihod od koncerta dao je muzičkoj školi. Dobra komunikacija, dobar gest. Zatim Igor Perazić, Karadaglić, Simović, Perović, Miljanić i mnogi drugi uspješni muzičari su bivši učenici muzičke škole. Dvadeset godina sam dirigovao horom. Svi učenici su prošli kroz hor i većina pjeva u horu muzičke akademije. Srcem sam radio svoj posao. Mnogo lijepih stvari mi se desilo sa djecom u školi i sa horom. To je garancija da je to što sam radio bilo dobro.

Ilija Dapčević sa horom muzičke škole u Celju

Koliko ste zadovoljni uslovima u Muzičkoj školi?
Dobili smo zgradu, što je bilo presudno, trebalo je da dobijemo opremu ali nije bilo novca. Dobili smo instrumente, 32 pianina, 11 minjon klavira i dva polukoncertna klavira, harmonike, gitare i sl.Dobili smo nove instrumente za svaku učionicu.

Učenici Muzičke škole “Vasa Pavić” i danas kao i prethodnih godina osvajaju nagrade kako u Crnoj Gori, tako i na međunarodnim takmičenjima.

(Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa RENOME br.6)

Intervju: Ilija Dapčević

Razgovarala: Radmila Krgović
 

 

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit