JEDAN MOTIV DVIJE INTERPRETACIJE
Izložba slikara Nikice Raičevića i fotografa Branislava Strugara u Beogradu
 
U beogradskoj galeriji Progres,  u septembru mjesecu, organizovana je izložba slika slikara Nikice Raičevića i fotografija fotografa Branislava Strugara na temu kanjona rijeke Cijevne. 
 
 
 
Slikar Nikica Raičević i majstor fotografije Branislav Strugar upoznali su se učestvujući zajedno na nekoliko likovnih kolonija. Kroz razgovor se pokazalo da obojica rado obilaze isto područje, kanjon reke Cijevne, u traganju  za inspiracijom. Kanjon ih je toliko fascinirao da su mu se uvek vraćali, a tokom višegodišnjeg rada nastale su dvije kolekcije likovnih radova, nezavisno jedna od druge. Pošto su se obojica kretali istim područjem, ne znajući jedan za drugog, posle upoznavanja spontano se javila ideja o zajedničkoj izložbi pod nazivom JEDAN MOTIV DVE INTERPRETACIJE”.  Dva autora, dva viđenja i dvije različite tehnike: ulje na platnu i fotografija.
 
Akademik profesor Dragan Karadžić predstavlja njihov rad u katalogu izložbe. Slikar, koji je u svom stvaralačkom radu pored klasičnih slikarskih tehnika koristio i medij fotografije, bio je najpozvaniji da nešto napiše o ideji i izložbi dvojice autora, Nikice Raičevića i Branislava Strugara.
Različiti umjetnički pristupi
 
 Ideja dvojice autora, akademskog slikara Nikice Raičevića i majstora fotografije Branislava Strugara, da realizuju zajedničku izložbu je jasna, prisna, a prvenstveno je motivski vezana za kanjon Cijevne. Taj iskonski, čudesni prirodni dragulj pružio je autorima mogućnost da svoje kreativno viđenje i doživljaj izazovnog ambijenta transponuju u likovno inovativne i interesantne slike i fotografije. Oba autora znatiželjnih priroda imaju pojačanu  potrebu da se izraze preko nekoliko redukovanih praelemenata: tlo (zemlja, kamen, litica), voda, nebo i vazduh. Bitnost njihovih promišljanja uvećana je samim svođenjem na praelemente. Oslanjajući se na duboku simboliku, neočekivanost i slojevitost prirode, sa posvećenošću bez zadrške, oni su izgradili interesantne poetike sa snažnim ličnim pečatom. Nikica i Branislav dobro znaju važne i kompleksne relacije koje se više od 150 godina razvijaju između slikarstva i fotografije. Imajući u vidu snagu njihovog profesionalizma i uvažavanje specifičnosti različitih medija u kojima rade, može se naći dosta dodirnih tačaka između dvojice autora: u polaznom motivu, u drami prirode, u preoblikovanju, intuiciji, likovnim promišljanjima, isticanju bitnog i ličnog… Odnos i emocije prema prirodi, kao i doživljaj prirode koliko su slični kod dvojice autora, toliko su i delikatno različiti. Monumentalna, moćna, neočekivana priroda Cijevne za njih je vrt praelemenata koji nudi širok registar stanja i pojava: veličanstvenost, moć, strah, tutnjava, surovost, eho, tišina, ljepota, meditacija… Promišljenim umjetničkim pristupima autori su tu duboko nataloženu prirodu uspjeli sugestivno da dočaraju posmatraču preko svojih slika i fotografija.
 
 
Nikica Raičević,  Kanjon Cijevne, 1955. (ulje na platnu)
 
Viđenje kanjona Cijevne, kamena, vode, neba, slikara Nikice Raičevića upućuje na umjetnikovo djetinjstvo, „svoj kraj“ – ono što umjetnik ponese iz djetinjstva, usmjerava ga ka dobrom iskustvu povjerenja i iskrenosti, gradeći njegov senzibilitet i učestvujući u oblikovanju ideja. Često neko sjećanje iz djetinjstva biva jače nego umjetnikov direktan susret s prirodom (po principu impresionističkog načina rada). 
 
Nikica Raičević ima na umu realizam kao globalno obilježje samo u jednom dijelu načina svog rada i prvog utiska, izvan svakog vida i podražavanja vizuelnog. Ipak, ne treba se čuditi velikom broju posmatrača, ponekad i jednog dijela istoričara umjetnosti kojima je bliže razumijevanje umjetnikovih djela u ključu realizma, jer je zavodljivije i olakšava analizu slika, što je u ovom slučaju svakako nepotpuno. Procesni dio, likovnost i atmosfera su elementi koji se ne iščitavaju na Nikičinim slikama na „prvu loptu“, ali su  bitniji dio. Puno je elemenata koji su nerealni ali mogući, kao što su atmosfera, maštovitost u građenju svjetlosti, izmaglice i vazduha, a koji se kreću nekom refleksnom putanjom ka izvorištu. Boja i pikturalnost temelje se na podslikanim površinama lokalnog tonaliteta. Time se realizuje snažnije isijavanje svjetlosti i boje vertikalom prema nebu. Te plohe su slojevito i ritmički unizane i otvorene prema svjetlosti. Siguran sam da biljni svijet i rastinje ne bi odgovarali onoj drugoj, plastičnoj strukturi slike, koja je za Nikicu mnogo bitnija. Ovi činioci (svjetlost, boja, materija, atmosfera, cik-cak planovi) su okosnica Nikičinog rada. Dublja i trajnija značenja su prisutnija od onih koji su u direktnoj komunikaciji sa objektivnim viđenjem kanjona. Autor se znatiželjno iz ateljea indirektno kreće ka prirodi, kompleksnije i ličnije. Tako priroda slike i zahtjevi autora prema sebi bivaju sve viši i bolji. Na kamenitim pločama, njihovim površinama – Autor skoro identičnom paletom sa površinom kamenitih ploča komunicira sa svjetlošću, nebom, vertikalom. Prostorna artikulacija je zagonetna, sva živa, u igri je i traje. Manje je potrbno, i čak suvišno, vezati se za djelove slika tražeći lišajeve, jer kamen ima svoj život, strukturu, simboliku. Boja i materija su ovdje živi bojeni plašt, dobro oslonjen na lokalni tonalitet i sivi iznijansirani kolorit. Pigment i struktura pojavljuju se u najboljem smislu svježi i intezivni.
 
Prostor kanjona, tajnovit sam po sebi, maštovito je slikarski građen putanjom prepokrivanja stijena, lavirintom prirode, cik-cak zamišljenom linijom. Forme oslonjene na prirodnu tektoniku autor nadograđuje imaginacijom, pojačavajući dinamičan odnos mikro i makro struktura. On ima potrebu da sugestivno istakne monumentalnost slojeva stijena. Takođe ima potrebu da pomjeri horizont (svodeći ga na najmanju mjeru po visini) i spusti tok rijeke naniže. Ta srednja masa slikarski je dominantna na platnu, a umjetnik se iz iznova proživljenog djetinjstva vraća tadašnjim vizurama, kada je sve bilo veliko, daleko, obavijeno velom tajanstvenosti. Veze sa sjećajućim viđenjem i u manjim detaljima – isječcima iz prirode čine slikarska ostrvca koja odražavaju umjetnikovo nadahnuće. Umjetnik teži i pravi „sintezu prirode i prirode slike“ (Z. Vučinić).
 
Nikica Raičević, Jutro u kanjonu II, ulje na platnu (2004)
 
Kamen kao metafora
Istinska čovjekova prisutnost u djelu ostvaruje se na najbolji način ako je kreativna, iskrena i ubjedljiva. Moguće je i da autor svodi prirodu kanjona na par elemenata kako bi se sa njima saživio, dajući im svoju prirodu kroz poetizovanu i nestvarnu prizmu. Ta atmosfera oplemenjena je pikturalnom prisnošću sa slikom. Djetinjstvo je svijet uspavanog života i svijeta. Ponovo smo upućeni na svijet i život djetinjstva zbog mnoštva mogućnosti koje traju. To je život koji nije ništa izgubio niti zaboravio, život koji se intenzivira, probira zrenjem.
 
Tiha i velika strpljivost i dobrota prirode su naši izvori i nadahnuća. Osluškujući dubine prirodnog tkanja, uranjamo u svoje senzibilitete. Iz uzburkane dubine svojih sjećanja Nikica izdvaja kamene gromade, slojevite, lomne i podjednako ih realizuje u slikama, akvarelima, crtežima… Moglo bi se reći da je kamen umjetnikova metafora sveukupne nataložene i slojevite prirode. Vitmen kaže da je „prava priroda svakako samo divljina“. Analizirajući radove sa izložbe, kao i samog autora koji se usredsređuje fiksiranjem i učvršćivanjem zapažanja obojenih djetinjstvom i vizuelnim utiscima mogao bi se upotrebiti i termin virtuelna realnost. Rijetka analitičnost upućuje ne samo na vezu sa prirodom, nego smo i mi kao posmatrači na dobrom putu „isčitavanja zapretenih značenjskih slojeva“. „Oni se nameću kao važno uporište koje izvire iz predanog traganja po tajnama oduhovljene materijalne datosti kojoj nastoji da se primakne“ (Z. Vučinić).
 
Nikica Raičević, Vir, 2012, ulje na platnu
 
Realistički i virtuelni svijet
 
Nikica traži ekspresiju u dinamičnim rasporedima masa, njihovim naglašenim slojevitim i lomnim strukturama. Te strukture su unutrašnje crtačke mreže. One su analitički oblikovane vrlo sugestivno, sa finom nervaturom, paralelnim tokovima i delikatnim manjim ili većim pomjeranjima. Stalno smo u nedoumici koji je to svijet, a koji je istovremeno blizak realističkom i virtuelnom. To su duboko sabrana vizuelna pamćenja, neko sjećajuće gledanje. Ona imaju uvjerljivost, zanatsku perfekciju, slojevitost gradnje, koji su posledica posvećenog rada u ateljeu, bez novog ulaska u prirodni ambijent. To su radovi urađeni sa izuzetnim senzibilitetom, pa između ostalog, i zbog toga odaju utisak ubjedljive idilične atmosvere. Ta atmosfera se dopunjuje prividnom maglom i vazduhom, nekom tišinom i pauzama koje su u funkciji razotkrivanja slojeva po dubini, uz prostor uzvodno ka izvorištu.
 
Nikica Raičević, Jutro, 2011, ulje na platnu
 
U samom procesu slikanja Nikica se oslanja na tradicionalnu nit klasičnog jezičkog modela. On to radi u kontinuitetu posvećeno, sa bogatom slojevitošću, pikturalnošću, visokim crtačkim i slikarskim umijećem. Umjetnik združuje kamenjare i slojevite pojedinosti u blag i sanjarski ambijent. Ambijent je oplemenjen autorovim posvećenim radom i istrajavanjem. Crtačku slojevitost postiže sažeto iznijnsiranim cjelinama ne robujući logici podražavanja vizuelnog.
 
Tako se dolazi do koncepta ličnog i bitnog slikarstva koje je kao značajno prepoznato na našim i širim prostorima gdje su Nikičini radovi izlagani.
 
Nikica Raičević, Kanjon II, 2012, ulje na platnu
 
Fotograf kao kreativni saučesnik u punoći i i moći prirode
 
Kod Branislava Strugara, majstora fotografije, ovog puta motivski vezanog samo za kanjon Cijevne, postoje tri bitna elementa: zemlja, voda, nebo. Zemlja (u formi kanjona), obala kraterskog usijeka (sa skulptorskim obrisima, rustičnim formama, vertikalnim rezovima snimljenim iz pozicije kontra svijetla, prema krajičku neba). Voda i njena bistrina je izvorište i tok (pročišćenje, život i prolaznost u isti mah). Forme kanjona pamte i nose velike tektonske promjene, erozivne rezove u suživotu sa vodom. Tu je sve u zagrljaju, surovo i snažno, putanje i procesi u jedinstvu materija. Sve se skuplja u slojeve, naboje, prodore, svodove, staništa, premošćavanja i susrete. To su mjesta gdje se traži čovjek-fotograf, njegova posvećena vizura kao svjedoka i kreativnog saučesnika u punoći i moći prirode. Mjesto fotografa je u žarištu i jezgru dijaloga, siline, snažnog pulsiranja jezika prirode, ponekad njenog krika... On nas uvlači u surovu ljepotu, u duboke slojeve postojanja. Takvi fenomeni kao što je ambijent Cijevne, vertikala stijena, dubina vode i mala širina obala, u prirodi su rijetki... U viđenju i otvaranju prema svijetlu, vazduhu, nebu, oni su većim dijelom od boga kreirani. Neke treba znalački izdvojiti sa prioritetom kreativnog senzibilnog viđenja.
 
Branislav Strugar, Pogled u nebo, 2012.
 
Zagonetne forme urezane kraterskom vertikalom sužavaju širinu rijeke, primat je na dubini, a posmatračev pogled stremi izdvojenom parčetu neba. Tako se na fotografijama intezitet i značenje svjetlosti i neba uvećeva. To je bljesak prirode i saučesnik drame istovremeno. Da se primijetiti kako ti prodori i slojevi krečnjaka sige svojom zasječenom formom stvaraju skrovit prostor za fotografa. Čovjek traži predah u avanturi duha i skrovito mjesto da vidi, doživi i svjedoči o susretima sa monumentalnom i veličanstvenom prirodom od koje nam zastaje dah. Zagonetka je da li i kakve obale ima rijeka, ili je to voda u utrobi zemlje. To je, prvenstveno, trajno ucrtana linija. Ovo je jedna od najucrtanijih linija u prirodi koju imaju obale, mora, okeani i rijeke. I horizont ima drugačiju fotografsku i likovnu organizaciju. On je plod perspektivne vizure iz stijenske utrobe, nekog natkriljenog, pećinskog, ekstremnog mjesta stvorenog i formiranog milenijumskim procesima, erozijom, prirodnom gradnjom i preoblikovanjem. Silinom vodotoka urezuje se linija, pa u tom suživotu i prirodnom dijalogu ostaju trajna obilježja, elementarnost zdrave i surove ljepote. U takvim situacijama, kreativna priroda majstora fotografije Branislava Stugara se aktivira, podstiče i oblikuje vidljivi prizor. Iskrom stvaralačkog traženja, koncetracijom i besprekornim vladanjem tehničkim parametrima, uz ono što su priroda i bog već dali, autor dolazi do značajnih pronalazaka, čineći iznova vidljivom i trajnom surovu ljepotu.
 
Branislav Strugar, Prkos, 2013.
 
U fotografijama Branislava Strugara prisutni su na najbolji način likovni elementi kroz dobro artikulisanje relacija sa kanjonom Cijevne. U prethodnom dijelu teksta učinjen je pokušaj analize sadržinskih parametara Strugarevog ambijenta – prirodnog ateljea. Nameće nam se prvi bitan činilac: smjelost prostornog i kompozicijskog kadriranja. Kontrasti struktura i svjetlosti u susretima neba, vode, zemlje, odnosno kamena, svoda, obala, svjetlosti, visokog horizonta, takođe su dobro riješeni. To su pojačani ekspresivni naboji, vitalne snage, gdje ima prostora za tihe valere koji čine skalu vrijednosti podjednako bitnu u slici kao i u fotografiji. Oni su kod Branislava bitni i lični, u funkciji su cjeline. Linearno – crtačko autor premošćuje širim formama, skulptorskim masama. To su energetski, sugestivni crtački naboji, više u obliku silueta koji su dati kao tamne zgusnute crne mase. Takođe, postoje detalji, u suptilnom pojavljivanju (neočekivanom, a tako potrebnom) koji izgledaju kao neko crtačko rastinje. Plan i građenje fotografije realizovani su jasnom putanjom, od neobične postupnosti do noćnih pojava u prvom planu, a sve je riješeno sa izuzetnom likovnom kulturom i senzibilnošću. U više slučajeva je pojačana prostorna organizacija kroz rezove, radikalne frontalne susrete sa prirodom, spiralnu i cik-cak putanju. To se posebno odnosi na one fotografije u pojačanom kontra svijetlu. U njima je pojačana gradacija struktura, a time i materijalna potpora, snaga i karakter prirodnih materijala. Ovakvo viđenje sačinjeno je i sabrano, nataloženo i ugrađeno u jedan trenutak koji se rijetko događa ili je skoro neponovljiv. Avantura duha i fotografa sintetiše sve poglede u visinu, dubinu, širinu, dijagonalu, kristališući ih kroz jedan trenutak.
 
Branislav Strugar, U noći sjajne mesečine, 2013. 
 
Otuđenost civilizacije od prirode
 
Voda kod Branislava biva i simbolika i tok, isijavanje svjetlosti. To je fina čipkasta struktura, neki dragulj, pa voda i njen život i tok su žila kucavica prizora, potvrđujući susret sa kamenom, kanjonom, nebom, svjetlošću... Tu su odlično riješeni likovni komplementarni odnosi. Vitalizujući ta stanja, autor postaje aktivni činilac – svjedok, darujući nam prirodu velikog trajanja. Ekspanzivna bjelina vode puca u ritmičnom rasporedu. U ambijentu koji nosi suptilnost, istovremeni su i moć neočekivanog i posvećenog događaja u prirodi. Neočekivano pojavljivanje i gubljenje (propadanje) slapova je dobar povod za meditaciju. Gledajući ih, posmatrač ima potrebu pročišćenja, otklona od naše otuđene civilizacije, koja zaboravlja prirodu ili je zloupotrebljava. Zar priroda nije neizbježan, aktivan činilac našeg života?
 
Strugarevo iskustvo u snimanju voda traje desetinama godina, i majstor je slojevitog i čipkastog toka vodopada. Znatiželjni majstor fotografije zalazi u donju zonu prirodne slojevitosti i događanja, u prostore nepristupačnog i neočekivanog, ali bazičnog. Tamo su neobične prirodne odaje, pećine, svodovi, staništa. To su prirodni odušci, stvoreni erozijom, tokovima vremena, u korijenima zemljine i riječne utrobe. Na toj relaciji, između spolja i unutra, autor pravi neočekivane vizure. Anri Mišo kaže: „Prostor, ta vi to ne možete shvatiti, to strašno iznutra – spolja, koje je pravi prostor.“ Pogled se radikalizuje dobijajući neočekivanu formu, prodorno prema gore, nebu i svjetlosti. To je neobičan, nestvaran odjek i pogled iz prirode. On je složen, likovno bogat, izazovan, metaforičan i stvaralački možda i nepoznat. Ovdje je istraživački duh Strugara nov i svjež. Pored njegovog ranijeg iskustva, sa visine planina ili aviona, i novim iskustvom iz utrobe kanjona, vizure se dopunjuju, sintetizuju za neke nove izazove. Priroda i njena pojavnost može biti beskrano tajnovita, ili kako Heraklit kaže, priroda voli da se skriva. Primjer Strugara pokazuje da se sa kanjonom Cijevne treba sresti, a da se na tom imaginativnom putu traženja, kroz kompleksnu mrežu ukrštanja puteva, nalazi neko autorovo mjesto gdje će se ostvariri i najbolji bliski susreti sa prirodom i sobom. Fotografije, one najbolje i najtajnovitije, koriste nagovještaje i podsticanja, ne idu jednoznačnom putanjom do mjesta usresređenog pogleda. Motiv i njegovo pretakanje u vizuelno, kreativno, je u sintezama duhovnog putovanja i emocija i traženja suštinskog karaktera kanjona Cijevne. Susret dana i noći, mjesečine, na fotografijama u kontra svijetlu, dio su elemenata za stvaranje kako lirske, imaginativne atmosfere, tako i one atmosfere, gdje autor sluša i gleda snagu i moć, veličanstvenu dramu prirode. Ova atmosfera je plodotvorna i u drugim duhovnim traženjima.
 
Branislav Strugar, Bezvodni dani rijeke Cijevne, 2012.
 
Branislav Strugar 40 godina profesionalno i posvećeno radi fotografije prirode. Njegov senzibilitet, iskričavost duha i lucidnost, kreću se putanjom „otkrivanja osjećanja“ po sopstvenom iskazu autora. On traži snažan i nezaboravan trenutak „vizuelne elokvencije“ u nepoznatom i neviđenom kanjonu Cijevne. On nam pokazuje i otkriva dio veličanstvene prirode, ponajviše nošen i podstaknut emocijama. To radi prodorno, pronicanjem u suštinu, sa totalno postignutom preciznošću i intenzivnošću prizora u čitavom kadru. Veliko fotografsko umijeće u funkciji je kreiranja cjeline i dobro ukomponovanih detalja koji oživotvoruju karakter odabranih elemenata. Neizbježni Adams kaže: „Pokazuje epsku veličanstvenost i uzvišenost pejzaža Amerike... da se poveže sa svijetom jednostavnosti i herojske ljepote iskonskim poznatim prizorima američke divljine.“
 
Branislav Stzrugar, Od iskona, 2011.
 
Strugar istovremeno posjeduje oštrovidost i senzibilnost za spoljašnje i unutrašnje (Ja). Aktiviranjem sopstvenih osjećanja, koji su, opet po autorovom iskazu, preduslov za  uosjećavanje i oživljavanje fotografije, Strugar ima nevjerovatnu sposobnost da prirodu očudi/oneobiči, i učini da je vidimo/percipiramo, kao da je gledamo prvi put, što ga svrstava u velike majstore fotografije.
 
   Akademik prof. Dragan Karadžić
 
 
 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit