Kada se javila kod Vas ljubav prema kameri?

Moja jprofesija je kamera. Još kao dječak sam prepoznao avanturistički duh u sebi i shvatio da ne mogu da koncipiram svoj život u kancelarijskom prostoru, uz svo uvažavanje kancelarije, sebe nijesam prepoznao u tome. Opet, mislim da je blagodet moga posla što ću da ga radim dok sam u dobroj kondiciji, tako ću raditi i sa 70 godina. On jeste naporan fizički jer treba nositi dosta opreme, koja nije laka, i po lijepom i ružnom vremenu. U različitim situacijama, na političkim dešavanjima, na mitinzima, gdje morate da reagujete u trenutku i brzo razmišljate, pritom da vodite računa da ste bezbjedni, ima nekih stvari koje nijesu baš lijepe, ali kamera mi je omogućila da neke stvari u životu vidim iz prvoga reda i na to sam ponosan. Uvijek otkrivam nove ljude, nova podneblja, prijatelje, nove situacije. Jednostavno, koliko god da je dan naporan, kad na kraju vidite dobar materijal u montaži, ne možete biti nezadovoljni.

                                                          Čekanje

Da li ste snimali prije završetka studija?

Bavio sam se snimanjem prije završetka fakulteta. Počeo sam sa fotografijom i ta me ljubav ni do danas nije napustila. Uslov za upis na fakultet je osnovno znanje kako iz fotografije tako i iz kamere.

Znači li to da je fotografija, ipak, preteča filma?

Istorijski fotografija je prva nastala, ali smatram da su fotografija i film jedno te isto. Na svim odjavnim špicama igranih filmova piše direktor fotografije. Prosto, imate naziv filmska fotografija. Znači, fotografija je osnov, a jedina razlika između kamere i fotoaparata je što fotoaparat bilježi statičnu sliku a kamera sliku u pokretu. U principu, ostatak rada je manje više isti.

                                                 Samoća

Kvalitet fotografije danas i filmske fotografije, pogotovo kada su u pitanju boje, koje su prirodnije, izraženije u odnosu na današnje digitalne fotoaparate i njihove preteče. Koja je razlika između filmske trake i foto filma i današnje memorijske kartice?

Način rada i pogled kroz objektiv su isti, samo je zapis drugačiji. Sada imamo memorijsku karticu a ranije je bio film. Dobro ste primijetili da je filmska fotografija nekako toplija. I danas se veliki projekti u Americi, koja je ipak mjesto gdje se naš posao radi ubjedljivo najbolje, i dalje radi na filmskoj kameri. Te kamere se usavršavaju ali traka je ostala, i mislim da neće tako lako izaći iz upotrebe iako mnoge moje kolege ne dijele moje mišljenje i skloni su da kažu da će hard diskovi i memorijske kartice zamijeniti filmske trake. Filmska fotografija jeste toplija, samim tim što je filmska traka sastavljena iz sedam slojeva i mora da prođe jedan hemijski proces da bi se dobila slika, daje vam ljepšu situaciju. Sa digitalnim aparatom je posao mnogo olakšan. Mogu da pregledam materijal na kompjuteru, da vidim šta sam uradio i da selektujem snimljeni materijal. Ranije nijesam mogao da razvijem film prije Beogrda ili Zagreba. Bila je jedna laboratorija u Televiziji Crne Gore, ali već 90-ih godina ona je prestala sa radom. Zamislite, deset dana ne mogu da vidim nijedan kadar.
Tek za dvadeset dana kad dođem do neke filmske laboratorije i pogledam, šta ako nešto nije u redu? Onda je kasno za bilo kakvu reakciju. Savremena tehnika je komfornija za rad, mislim prije svega na greške koje su neminovne, pogotovo ako snimate informativni program gdje je uvijek važna brzina, borba za poziciju sa kolegama, kasnije u softveru to se može veoma lako ukloniti. Ranije to nije bilo moguće.

Kako vidite promovisanje Crne Gore putem fotografije, pošto sam primijetila da Vam je pejzaž u prioritetnom dijelu i koliko fotografija može zainteresovati turiste koji ne poznaju naše prostore?

                                         Staro katunište

Smatram da su upravo fotografija i kamera put do turista. Tačno je da sam ja dobar dio moje karijere usmjerio na pejzaže i prirodu, pošto to volim. Dobar dio svoga života proveo sam u prirodi i nadam se da ću još više imati vremena da uživam u prirodi.

Vi ste mladi, uzor ste mlađim generacijama kojima predajete na fakultetu, pa osim što volite prirodu, fotografišete je i negdje sačuvate te posebne trenutke, koliko ste u prednosti u odnosu na mlade ljude koji ne borave u prirodi?

Pa, hvala Vam ako mislite da sam ja uzor mlađim kolegama kao što su neki stariji bili meni, ako je tako, ja sam srećan zbog toga. Kao što sam rekao, mi snimatelji moramo da budemo u dobroj psihofizičkoj kondiciji i meni planinarenje omogućava dobar psihofizički sklad i prosto dobro dođe za moj posao samim tim i kao relaksacija od radnih obaveza. Posle napornog dana čovjek je umoran i jednostavno poželi da bude svoj. Danas su mladi ljudi, mada ovo staromodno zvuči, vezani za kafiće, kompjutere. Naravno, ja sam to sve prihvatio ali smatram da čovjek u svemu treba imati mjeru. Znam da moji prijatelji da bi zabavili djecu daju im da igraju igrice ili crtane filmove na kompjuteru i to puno traje. Kad sam bio mali, odgledam crtani i to je to. Nijesmo provodili sate i sate gledajući televiziju i smatram da ljudi kasnije imaju problema jer ne mogu da odviknu djecu. Danas u svijetu imate čitave programe odvikavanja od tih igrica, interneta i tako dalje. Meni nikad nije dosta prirode i planine ali isto tako ne bi bilo dobro da se sad povučem u planinu, jer treba da pokažem šta sam tamo radio.

                                                     Trk

Po povratku u civilizaciju iz prirode nastale su mnoge izložbe u Crnoj Gori i vani, pa kako ste počeli? Kada je bila prva Vaša izložba?

Prvu samostalnu izložbu imao sam prvog marta 2004. godine, a prije toga preko dvadeset grupnih u inostranstvu i našoj zemlji. Prva izložba 1994. u Nikšiću bila je međuklupska. Selekciona komisija je birala postavku, morali ste da zadovoljite neke kriterijume da vam rad uđe u postavku. Tako je ranije rađeno dok su bili fotoklubovi u vrijeme bivše Jugoslavije. Vojo Radonjić je nas mlade kada bismo se uspavali uvijek tjerao da spremimo radove i tako je sve počelo. Kasnije sam imao dvije samostalne izložbe, jednu u Podgorici i jednu u Danilovgradu.

Koliko fotoklubovi međusobno sarađuju i da li naši fotografi imaju izložbe i van Crne Gore?
Koliko pratim, pojedine kolege imaju uglavnom samostalne izložbe po regionu i Evropi. Što se tiče samih fotoklubova, mislim da toga više nema i ako ima manje rade. Zajedničke izložbe nijesu na onom nivou kao kad sam ja počinjao. U 60-im, 70-im ili 80-im godinama fotoklubovi su bili pravi regrutni centri za filmske profesionalce i autore. Jednostavno, tu je sve počinjalo. Sjetite se fotokluba Beograd gdje su nastala velika imena jugoslovenskog filma Saša Petrović, Aleksandar Petković, Srđan Karanović, Predrag – Pega Popović i druga imena evropskog ranga, pa i našeg Foto- kluba „Podgorica“ (Titograd) gdje su počeli Dušan Vukotić, Momir Matović i drugi.

Smatrate li da je to danas individualizovan proces?

Pa i ranije je bio individualizovan. Fotoklubove je dosta tehnički potpomagala država, dok je sada ta pomoć manja, ne znam da li više postoji. Jednostavno su se ljudi više okrenuli nekim NVO i individualnim nastupima kao i kolonijama. Mi se ponekad okupimo u fotoklubu na nekim neformalnim susretima ali to nije na onom nivou kao ranije.

Šta je to što razlikuje današnje studente od vremena kad ste Vi bili student. Da li je u pitanju nedostatak samoinicijativnosti ili se na tržištu rada stvara višak različitih profesija pa i filmske i televizijske režije?

Što se tiče diplomiranih snimatelja, kod nas je to deficitarna profesija, kao i ljudi koji su završili fotografiju. Mislim da bolonjski sistem školovanja nije onakav kako su ga najavljivali. Ja sam studirao po starom sistemu. On ima i svojih prednosti.
Mislite li da bi studenti trebalo da budu „agresivniji“ i zahtjevniji da bi izvukli maksimum od profesora?

To je moje mišljenje uopšte za studente, ni na koga ponaosob. Sa sve tri generacije na Fakultetu dramskih umjetnosti sam imao zadovoljstvo da radim, ne da su agresivniji u negativnom smislu, već da su radoznaliji i da su više u materiji. Na taj način motivišu me da pružim maksimum i, naravno, smatram da danas mladi ljudi premalo čitaju, oslanjaju se previše na internet. Tačno je da je internet nepresušna baza podataka, i ja što bih nekada tražio danima po knjigama, putem pretraživača danas nađem vrlo brzo, ali opet proces čitanja knjige, bilježenja bitnih stvari, po meni je nezamjenljiv. Možda će neko reći da sam staromodan i da sam retro, ali po meni je to vid neke intelektualne energije koja razvija čovjeka. I naravno nekog ličnog iskustva poput seminara, work shopova i tako dalje.

Radili ste i film o starim zanatima, ko je sve učestvovao u tom projektu?
Učestvovali su Senka Raičević, koja se bavi crepuljarstvom, Božo Čelebić, koji pravi čunove i Janko Vukotić iz Dodoša, koji plete pruće. To su ljudi koji žive na jezeru i rade zanate.

Jeste li imali neke kriterijume za odabir zanata ili ste se fokusirali na Skadarsko jezero pa su se oni sami nametnuli jer žive u neposrednoj blizini?

Ja sam dosta vremena i ranije provodio na jezeru i volim jezero, a u saradnji sa scenaristima filma i producentom koji su imali neke ideje i jedan sinopsis koji su prethodili ekranizaciji, prosto smo došli do zaključka da bi ti stari zanati bili idealni za film. Oni su neraskidivi dio jezera i ti ljudi su među poslednjima koji se bave starim zanatima i našom tradicijom i nekako su neraskidivo vezani za njih.

Vi ste reditelj i snimatelj, ko je još od ekipe učestvovao na filmu?

Narator je bio Miša Janketić, montažer Dragan Marković, producent Gordana Jovanović, scenario su napisale Snežana Vukotić i Lejla Abdić – Đoković, muziku Saša Gajić i Momčilo Zeković – Zeko. To je bila ekipa pored još nekih saradnika koji su bili dio projekta.

Film je premijerno prikazan u Podgorici u CNP-u marta 2010. godine. Pored Podgorice, da li ste sa filmom konkurisali na nekom filmskom festivalu u okruženju ili šire?

Film je bio na Televizijskom festivalu u Baru, na Jahorina festu , takođe na Večeri crnogorskih filmova u Beogradu , na Festivalu kratkog filma u Njemačkoj. Kakav će njegov život dalje da bude, to ćemo da vidimo.

Šta mislite, koliko se na ovaj način mogu sačuvati ti zanati i ima li nade da ih neko nastavi i sačuva ih kao dio kulturne baštine?

Pravo da Vam kažem na to pitanje ne bih mogao dati pravi odgovor. Koliko sam shvatio iz razgovora sa tim ljudima, niko od njihovih članova porodice se time ne bavi. Da li postoji neko drugi ko bi to naslijedio – nijesam vidio nekog šegrta, saradnika koji im pomaže, sem neko od ukućana ako treba da im nešto doda, prenese ili pomogne, ali taj neki stručni – majstorski dio oni sami rade. Smatram da neko od mlađih ne bi to radio. Vjerovatno su im se čun, crepulja ili korpa od pruća dopali u filmu vizuelno, ali, da neko stane iza toga – ne znam baš. Možda, nikad čovjek ne treba biti isključiv. Ipak, mislim ukoliko je film bio nekom podstrek da ode na jezero i vidi te zanate u tom podneblju, na tom terenu, mislim da je film opravdao svoju misiju, svoju poruku.

Pored filma i fotografije predajete i na fakultetu. Koje predmete predajete studentima?

Predavač sam na predmetima fotografija i filmska i televizijska kamera na Odsjeku za filmsku i televizijsku režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Koliko u prosjeku ima studenata na smeru?
Oko sedam studenata, to je mali broj.

Pored predavanja na fakultetu, koliko sa studentima boravite u prirodi vezano za predmet fotografija?
Sa svojim studentima imam često praktičnu nastavu na predmetima kamera i fotografija. Iako nijesu glavni predmeti, bitni su im kao budućim filmskim i televizijskim rediteljima. Oni moraju da poznaju čitav proces, pogotovu taj vizuelni dio, identitet koji je po meni jedan od najbitnijih procesa stvaranja jednog filmskog i televizijskog djela i, naravno, da su imali nekoliko uspješnih terena i radova i vjerujem da će tako biti i u budućnosti i da će i sljedeće generacije imati volju i kondiciju da idemo u nove avanture. Lično mislim da je mnogo korisniji sam istraživački rad, kako sam koncipirao moje predavanje, nego da imamo predavanje po nekim internet kontaktima ili da upoznajemo neki softver jer, svaki softver ima svoj priručnik i to može da se nauči za mjesec ili dva, a na terenu nijesu nikad iste situacije u različitim vremenima. Nikad nije oblak isti, različite je gustine, boje i tako dalje. Mislim da su ta iskustva sa terena nezamjenjiva i da studenti moraju tu jednostavno da „ispeku“ svoj zanat.

Koliko se jedan mladi čovjek vodi uzorima i da li ste ih i Vi imali vezano za fotografiju?

Naravno, ljudi imaju svoje uzore, i ja sam čitajući časopise, neposredno radeći sa starijim kolegama i gledajući filmove, prepoznavao autore čiji su mi se radovi dopadali, ali uvijek sam se trudio da ne kopiram nikoga nego da imam svoj pristup. Naravno, ne znači da neki radovi nijesu bili inspiracija koja bi me možda podstakla da i ja pravim poneki eksperiment možda u sličnom pravcu.

Radili ste film „Most između prirode i civilizacije“ namjenski za Expo 2010. u Šangaju.

Imao sam jedan kratki film o ljepotama Crne Gore. Zove se „Most između prirode i civilizacije“ koji je bio premijerno prikazan u našem paviljonu. Rađen je namjenski za Expo u Šangaju. Ja sam bio član kreativnog tima koji je predstavljao Crnu Goru. To je doprinos iz svog ugla i svog zanimanja. Nisam zbog profesionalnih obaveza uspio da odem u Šangaj, ali je Expo posjetio impozantan broj posjetilaca, tako da smatram da je naša satisfakcija što je film vidio veliki broj ljudi.

(kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa)

Razgovarala: Radmila Krgović