Kom, po mnogo čemu u Crnoj Gori najljepša planina, sa visovima razbijenim gromovima, izvajanim u ispucalim kamenim gromadama i lomnim i opasnim stijenama, vječito obavijenim maglom i snijegom. Ne bez razloga, naziva se caricom planina, čija tri vrha zalaze u podnebesje. Nazivaju se Vasojevićki, Kučki i Ljevorečki Kom. Iako razdvojeni čine cjelinu čija se ljepota ne da opisati. Oni koji su to pokušavali, uglavnom su koristili istu rečenicu: Komove treba vidjeti i doživjeti. No, treba imati na umu da planina i daje i uzima. Njene ćudi su i te kako varljive. Nažalost, mnogo puta i kobne. Priroda je nepredvidiva i malo ko se može pohvaliti da je savladao njenu surovu i strašnu stranu, onu koja odnosi sve i pred kojom nestaje sve. Tamna strana prirode, posljednje s čim se čovjek može poigrati.
Aleksandar i Tihomir nad provalijom
KOBNA RADOZNALOST
Nakon Durmitora, Kom je najviša crnogorska planina (2.488 m). Velja rupa je jedan od najljepših katuna u tom području, na koji Momčilo Adžić (1946) izdiže još od malih nogu. I tog 29. jula 2001. sa sinovima Tihomirom (1980) i Milošem (1984) i bratanićem Aleksandrom (1982), izašao je na omiljeno obitavalište s kojeg se gledaju tri komska visa. Davne 1969. godine sa svojim komšijom i prijateljem Slavkom Radevićem se popeo na Vasojevićki Kom (najvisočiji vis). Možda i povučen uspomenama, zajedno sa trojicom mladića, tog tihog i vedrog jutra dolazi do uvale ispod visova, mjesta gdje su uvijek snijeg i led, gdje od gromova, vječito, sa visova klize glečerski otpaci. Htjeli su osmotriti okolinu, floru i faunu, vidjeti staze divokoza. No, ta ljepota katkad zna odvesti u bezizlaz. Nepovrat...
- Bila je magla. Djelimično sam poznavao ćudi planine i računao sam da će se razići između 14 i 15 časova. Peli smo se uz kaskade (stjenoviti predio pogodan za penjanje). Po sjećanju, činilo mi se da je to taj put kojim sam se penjao prije četrdeset jednu godinu. Zbog magle, vidjelo se samo 30-40 metara naprijed. Malo po malo, mamila nas je planina. Radoznalost. Na visini od oko 2.000 metara, oko 10 sati ujutru, počinje kritični dio. Nagib je već oko 80 stepeni. Vuče nas planina. Nesigurno je vratiti se. Računali smo da ćemo naći izlaz do vrha, a odatle put za natrag. Prelazimo jako kritičnu etažu pod velikom kosinom, od skoro 90 stepeni. Ali, smatramo da je sigurnije ići naprijed nego nazad. Bilo je kasno kad sam uvidio da smo na pogrešnom putu. Na nekih 40 metara od vrha, dolazimo u bezizlaznu situaciju. U ćorsokak. Bilo je oko 11 časova. Ispod nas se nalazila provalija duboka 400-500 metara. Ambis. Sva četvorica smo se nalazila na panou manjem od kvadratnog metra. Tada smo shvatili da se ispred nas ne nalazi Vasojevićki Kom, već takozvani Međukom, nepristupačni vis na koji se, da se zna, nikada niko nije penjao...
Momčilu Adžiću podrhtava glas, kao da se ponovo sa svojom djecom i bratanićem Aleksandrom nalazi na liniji podvučenoj između života i smrti.
Vertikala koju je savladao Momčilo Adžić
IVICA IZDRŽLjIVOSTI
Pred junacima ove priče pružala se ogromna vertikalna stijena. Krenuti uz nju, i to bez ikakve planinarske opreme, bilo je skoro ravno samoubistvu. Šanse, maltene, da nijesu postojale. Ipak, u strahu za živote mladića, Momčilo Adžić nadljudskom snagom kreće naprijed. U nemoguće...
- Držao sam se vrhovima prstiju. Bio sam prilijepljen kao papir. Dugo i dugo sam se uspinjao do prvih stabilnijih zapećaka. I kamen po kamen, stigao sam do vrha. Tada, stvorila se nada. Preživio sam i možda ću spasiti djecu. Tek onda, vidio sam da u džepu imam mobilni telefon. Erikson. Bilo je između 12 i 13 časova. Zvao sam MUP. Rekli su mi da će preduzeti mjere. Tražio sam 40-50 metara užeta koje se moglo doturiti samo helikopterom. Malo po malo, magla se izmicala. Nešto kasnije, prije 13 časova, MUP me obavijestio da je alarmirana spasilačka alpinistička ekipa iz Kolašina. Funkcioner MUP-a Ivica Maraš javio mi je da se preduzimaju mjere da se obezbijedi helikopter. Zvao sam svog šuru Zorana Lakušića i rekao mu da obavijesti moje prijatelje Vidaka Radevića i Darka Gogića, hrabre gorštake koji poznaju dušu planine. Nažalost, nije uspio stupiti u kontakt sa njima. Iz Nikšića mi se javlja Željko Loncović (instruktor Gorske službe spasa i pripadnik jedinice MUP-a namijenjene za spasavanje u nepristupačnim terenima) i kaže da čeka da se obezbijedi helikopter MUP-a i da će krenuti sa svojim drugom Draganom Lalovićem, takođe iskusnim alpinistom i instruktorom Gorske službe spasa. Vičem, zovem djecu i hrabrim ih da izdrže, da pomoć stiže. Ali, magla se pojačava. Ona, obično, zatvara Komove i u najljepšim vremenskim prilikama. Plašim se od pogoršanja vremena. Nešto iza 14 časova, vidio sam ekipu iz Kolašina. Padinom su se peli prema Kučkom Komu. Taj predio je relativno pristupačan. Primijetili su me. A nešto poslije 16 časova, helikopter je nadletio planinu. Pilotirao je Slavko Ilić... Saznajem da kreću i alpinisti iz Nikšića... Ali, magla sve više i više nadolazi. Neprestano dozivam djecu i hrabrim ih...
U tim trenucima, kada drama tek počinje, trojica mladića, već na izmaku snage, u očaju pominju svog ujaka Pavla Miloševića, elitnog alpinistu koji je u ljeto 2000. godine okončao svoj život pod vrhovima Himalaja. Vjeruju da bi im on bio jedina nada za spas. Pomišljaju na samoubistvo i na kraju odbacuju tu misao kao kukavičku.
PRESUDAN TRENUTAK
Strah na licu Momčila Adžića
Blizu, ali i beskonačno daleko od Momčila Adžića, oko 17,30 časova, spasilačka ekipa iz Kolašina izlazi na Kučki Kom. Prilaz je nemoguć... Na isti vis, oko 19 časova, pojavljuju se Nikšićani Željko Loncović i Dragan Lalović, ljudi koji su savlađivali i Himalaje. Odlaze... Bliži se 20 časova. Momčilu Adžiću su potrošene baterije u mobilnom telefonu. Gubi svaku nadu. U očaju zove u bezdan. Spušta se noć, magla naglo nadolazi. U tim trenucima, u podnožju visa, Loncović i Lalović u mrtvoj trci sa vremenom donose neuobičajnu odluku i prema Adžiću kreću vertikalnim usponom. Korak ispred smrti...
KONAČNO SPASENI
Nakon svega "Ponovo rođeni"
Tog jutra, 30. jula 2001. godine, okončana je drama koja se dugo odvijala na visovima Komova. Spasavanje iz helikoptera je bilo nemoguće. Letjelica je propadala u razrijeđenom vazduhu. Šanse da porodica Adžić preživi, bile su manje od jednog procenta.
Kompletnu priču pročitajte u štampanom izdanju časopisa Renome br. 6)
Piše: Nebojša Bošković
