Republika Slovenija se odvojila od Jugoslavije u junu mjesecu 1991. godine, a 2004. postaje članica NATO saveza, dok 2007. godine ulazi u članstvo EU, a tri godine kasnije se pridružuje OEES  (globalnoj asocijaciji razvijenih država sa visokim prihodima). Ujedinjene nacije su 2017. godinu proglasile za Međunarodnu godinu održivog razvoja turizma, a država koja je dobila najviše bodova u svim kategorijama i međunardno priznanje za ekologiju i održivost je Slovenija, nakon što je utvrđeno da ispunjava 96 od 100 indikatora održivosti, kako piše NationalGeographic.rs. Većina visoko rangiranih zemalja imala je oko 80 zadovoljenih indikatora. Neki od njih su briga o okolini i klimatskim promjenama, biodiverzitet, kulturna autentičnost i drugo. Oko 60 posto teritorije Slovenije je pokriveno šumom, što je jedan od razloga da je prijestonica Slovenije dobila titulu najzelenijeg grada Evrope za 2016. godinu. Ta nagrada je došla kao rezultat napornog rada vlade koja je uvela skup ekoloških mjera i zakona. Jedan od njih je i da se otpad mora, još u najranijim fazama, odvajati na plastični, paprini i bio-otpad. Time je osigurano da se trećina otpada proizvedenog tokom godine reciklira. Uvođenjem javnih bicikala, autobusa koji koriste prirodni gas i zabranom vožnje automobila po centrima većih gradova, Slovenci su uspjeli da drastično smanje emisiju štetnih gasova. Prirodni gas se, takođe, koristi za grijanje stambenih prostora. U Sloveniji postoji 20.000 vrsta životinja i biljaka koji neomtano žive u 40 nacionalnih parkova i rezervata.

Stari grad Kranja

"Budite ponosni na svoju zemlju i potrudite se da svako mjesto u vašoj zemlji bude ponosno i pet godina od današnjeg dana tako što će ostati zeleno, čisto i autentično turistima", izjavio je Alber Salman na svečanoj ceremoniji dodjele nagrada. (https://noizz.rs/noizz-travel/slovenija)

Ulicama starog Kranja

Ove vladine mjere su veoma vidljive u svakom dijelu Kranja. Uređene i čiste ulice, livade i njive, jednostavno odišu brigom i odgovornim odnosom prema okruženju. Šetajući ulicama Starog grada, na bilbordima su prisutni stihovi Franca Prešerna koji se uklapaju u tradiciju i duh mjesta.

Stih "Zdravice" ispisan na Prešernovom spomeniku

Prešernova „Zdravljica“ (Zdravica) je 1989. godine proglašena nacionalnom himnom Slovenije, a 1992. godine u čast Prešernu, najveća nagrada u Sloveniji, na polju umjetnosti, dobila je njegovo ime.  Godina 1945., godišnjica Prešernove smrti, nazvana “Prešernov dan“, proglašena je slovenskim kulturnim praznikom i slavi se svake godine 8. februara. Glavni događaj je u centru Kranja na Prešernovom trgu, Prešernovom muzeju a zatim se širi uskim starogradskim ulicama do Mestne knjižnice (Gradske biblioteke) u koju, glumci koji glume Franca Prešerna i Juliju Primicevu, dolaze odjeveni u stilu pjesnikovog vremena. Tog  dana kolona posjetilaca ide ulicama Kranja koji žele da isprate događaje na svakoj lokaciji u gradu. Grad tog februarskog dana, jednostavno živi Prešerenovim duhom.

Kranj (njem: Krainburg) je grad čije je srednjovjekovno gradsko jezgro smješteno na ušću Kokre u Savu. Do Kranja se može doći avionom, vozom, autobusom ili automobilom. Veoma je dobra mreža puteva ka svim ostalim krajevima Slovenije i okolnim zemljama. Udaljen je dvadesetak kilometara od Ljubljane  sa kojom je povezan auto-putem, nepunih desetak kilometara  od ljubljanskog aerodroma Brnik. Blizu Kranja je poznato skijalište Kranjska Gora kao i Bled. Sjeverno od grada uzdižu se Kamniški a južno Julijski Alpi. U Kranju je svoje zadnje godine života proveo najpoznatiji slovenački pjesnik Franc Prešern (France Prešeren) gdje je i sahranjen.

Autorica teksta sa Edvardom Grudenom

Sa Edvardom Grudenom se nalazimo ispred Zavoda za turizam i kulturu u ulici Franca Prešerna. Slika Prešernova je napravljena po sjećanju jer pjesnik nije imao ni jednu fotografiju, iako je fotografija u pjesnikovo vrijeme bila razvijena. Prije 1811. godine su u starom gradskom jezgru Kranja bile kuće, a pored biste generala Majstra je bio ulazak u grad. Godine 1811. Kranj je zahvatio veliki požar u kojem je izgorjelo tri četvrtine grada a bilo je i ljudskih žrtava. Nakon požara, Francuzi, koji su tada bili na vlasti, su zabranili ponovno obnavljanje zgrada, radi prevencije od novog požara, navodi Edvard.

Prešernov spomenik ispred Prešernovog gledališča (pozorišta)

Ulicama Prešernovog grada

Sadašnji Zavod za turizam i kulturu se nekada zvao Zavod za turizam a sada su kultura i turizam pod jednim krovom. U starom jezgru grada se nalaze različita udruženja kao što su: Likovno društvo Kranj, Udruženje likovnih umjetnika,  Foto klub „Janez Puhar“, kulturna društva, „Brdo“ , „Sveti Sava“ i druga. Pored jezgra Starog grada sa muzejima i galerijama, glavne zanimljivosti Kranja su Prešernov gaj, Kanjon Kokre, Prešernova spomen kuća, crkva svetog Kancijana i drugova, Kostnica uz crkvu, Gradska kuća i dr. Sve te kuće kojih ima puno i u kojima se danas nalaze određene instutucije, nose naziv po vlasnicima sa posebnim zaslugama, pa se tako njihovo ime očuvalo kroz istoriju. Tu su i kranjski Bedemi, ostaci rimskih zidova kao i ostaci staklarske radionice, zatim kanjon Zarice na rijeci Savi, Trbojsko jezero, Šmarijetna Gora u blizini, Brdo sa dvorcem koji se danas koristi u protokolarne svrhe i druge zanimljivosti Kranja.

Vodnjak (fontana)

Ovdje je bio odbrambeni bedem Kranja koji je Srednjem vijeku bio veoma utvrđen grad sa 870m zidina, visokih do 8m u kojem je bilo devet kula koje su služile za odbranu grada. Prva je bila u samom uglu iznad gostione „Kot“, i tako redom zidinama do samog južnog dijela  grada gdje je bila zadnja, deveta i ujedno najveća kula.

Transformacija imena grada

Kranj je po predanju (istorijskih podataka nema, kaže Edo) dobio ime po keltskom plemenu Karni. Taj keltski narod se selio sa sjevera Evrope prema jugu, ka Italiji gdje su ih Rimljani zadržali  u I vijeku prije Hrista. Međutim,  rimska imperija ih je zadržala na području Alpa,  prirodne granice između Austrije i Italije, koji i danas u dužini od 100km nose naziv Karnijski Alpi, po Karnima. Kasnije su, zbog teških uslova života u alpskim planinama, silazili prema alpskoj niziji da bi preživjeli. Imali su stalne sukobe sa Rimljanima, sve dok ih kasnije car August nije konačno pobijedio. Rimljani su, kao dio svog teritorijalnog uređenja, formirali provinciju Karniolu (lat. Carniola), čiji je centar bio Kranj (lat. Carnium) najvećem i najznačajnijem gradu od tadašnjih dvadeset pet gradova. Od vladavine Karla Velikog i drugih dinastija, grad se transformisao, sve do Habsburgovaca koji su dugo vladali ovim područjem, tako se ime iz latinskog transformisalo u njemački oblik i umjesto Karniola, postaje Kreina, a Kranj mijenja naziv u Krainburg. Transformacijom iz latinskog u njemački oblik imena, grad dobija sufiks „burg“ koji je kasnije izostavljen i ostaje ime, ne Krain nego Kranj.

Stari grad Kranja je 1983. godine zaštićen kao istorijska i kulturna baština. Kranj s ponosom nosi ime Prešernovo mesto (Prešernov grad). U blizini Starog grada je i Prešernov gaj (Prešernov park) u kojem je pjesnik sahranjen.

Layerijeva hiša (Lajerijeva kuća) je obnovljena i to je danas Kuća umjetnosti. Familija Lajer je živjela ovdje na prelazu iz XVIII u XIX vijek. Na vrhu su tri garsonjerice koje su namijenjene gostujućim umjetnicima koji dođu u Kranj, da tu mogu da borave i rade, a zauzvart opštini ostave dio svog stvaralaštva. Likovno društvo Kranj je jako bogato i poznato. U podrumu kuće je stalna postavka o Janezu Puharu izumitelju fotografije na staklo. Puhar je živio i službovao po mnogim krajevima svijeta i na kraju se vratio u Kranj gdje je umro vrlo mlad od posledica raznih hemikalija koje je upotrebljavao pri izradi fotografija.

Stolp Škrlovec (Kula Škrlovec) deveta i najveća kula  je bila decenijama bez krova. Renovirana je  prije par godina i namijenjena događajima iz kulture. U donjem dijelu je sala za pozorišne predstave, a u gornjem dijelu je galerija.

Ovo je bila najznačajnija kula u Srednjem vijeku jer je u njoj bio smješten arsenal oružja. Kula stoji na prelazu preko rijeke Save koji je Kranj uvijek kontrolisao i od koga je imao puno finansijske koristi kroz istoriju.  

Dvorac Kizelštajn je preuređen  i sad je tu glavna lokacija Gorenjskog muzeja u kojem je  otvoreno više izložbi a jedna od njih je stalna postavka „Prelepa Gorenjska“.  U donjem dijelu Dvorca su ostaci rimske radionice stakla, kuća i zidova. Staklarska radionica potiče  iz vremena staroga Rima. Tu se vidi sistem centralnog grijanja u jednoj kući. U doba starih Rimljana su imali dupli pod u kući ispod koga  je odlazila toplota i tako su instalirali podno grijanje. Ovdje su rane srednjovjekovne građevine a ispod njih su ostaci rimskog zida. Na suprotnoj strani ove zgrade otkrivena je kula iz rimskog doba. Kranj je uvijek prosperirao u vojno doba, zbog svoje lokacije i pozicije koju je imao. Ostaci su arheološki istraženi, ali to je u privatnom posjedu i zbog nedostatka novca nije se mogao napraviti  muzej na otvorenom koji bi bio dostupan za posjetioce. U sklopu Dvorca je ljetnja pozornica sa oko 550 mjesta gdje se ljeti održavaju razni koncerti.

Mengertalijeva kuća je zgrada koja propada, u stvari su je umjetnici iznajmili i koriste je kao neku otvorenu uličnu galeriju. Prošle godine je tu obilježena Cankarijeva godina.

 Gradska kuća je jedan od najljepših renesansnih dvoraca u Sloveniji, ali nije više u funkciji. U njoj se nalazi  galerija i Likovno udruženje dok je na prvom spratu arheološka a na drugom etnološka zbirka. Sada je promijenila namjesnu i jedna habzburška porodica organizuje ceremonije  vjenčanja u njoj zbog jako lijepe dvorane sa kasetiranim plafonom, sa rezbarenim vratima,  starim namještajem i slikama. 

Na krajnjem jugo-istoku grada sagrađena je u XVI vijeku crkva  kao molba protiv kuge, opake bolesti koja je više puta u Kranju harala, i od koje ljudi nijesu znali kako da se zaštitite, pogotovo kako da se liječe, pa su se obraćali višim silama za pomoć. Ona je danas ustupljena Srpskoj pravoslavnoj crkvi na korišćenje.

Druga  crkva je, data Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, takođe,  na privremeno korišćenje.

Razgledna ploščad (Vidikovac) se nalazi na Pungartu. Pungart (njem: bamgartn, voćnjak) je prostor Kranja sa trgom i dijelom vidikovca. Nekada  gradski voćnjak a za vrijeme Turaka Pungart je bio logor za izbjeglice. Turci se u Kranju  nijesu dugo zadržavali jer su išli prema Beču. Umjesto Vidikovca je bila tvrđava koja se krajem XIX vijeka zbog erozije srušila u kanjon Kokre. Vidikovac je trideset metara iznad rijeke Kokre,  koja se uliva u rijeku Savu. Nekada su na Kokri radila četiri mlina, koje su kasnije zamijenile male elektrane, čiji se broj danas smanjio. Kokra je duga samo 34km sa izvorom u Virnikovim Grintavcem u Karavankama.

 U blizini crkve na Pungartu, nalaze se ostaci najstarijeg naseljenog mjesta u Sloveniji, starog preko šest i po hiljada godina koji datiraju iz Mlađeg kamenog doba. Za sada grad nema sredstava da napravi staklenu vitrinu, kako bi ti okamenjeni ostaci bili vidljivi posjetiocima Kranja, Kaže Edvard.

Jugoslovenski Mančester

U industrijskom dijelu Kranja su nekada bile tvornice. Taj nekada devastiran teren su otkupili privatni preduzetnici i izgradili stanove umjesto nekadašnjih fabrika, koje nijesu mogli prodati pa ih je otkupila opština i dala  socijalno ugroženim stanovnicima na korišćenje. Nekad je uz rijeku Savu bio tvornički bazen zbog potreba fabrike za vodom. Većina tih fabrika su propale krajem prošlog vijeka. U Kranju je, prije svega, bilo puno tekstilnih fabrika zbog čega su grad tada nazvali „Jugoslovenski Mančester“. Međutim, kad se počela roba uvoziti iz Tajvana, Kine, Bangladeša i tako dalje, to je sve propalo, kao  i zbog procesa promjene društveno-političkog i ekonomskog sistema, transformacije iz socijalizma u kapitalizam. Čitavo naselje Korea koje se nalazi uz Savu, danas ima drugu namjenu.

Ulaz sa južne strane (od kanjona rijeke Save) u podzemne tunele

Podzemni tuneli Kranja

Tuneli su iz vremena Drugog svjetskog rata. Počeli su ih graditi Njemci 1944. godine. Njihova dužina je 1300m i to nijesu jedini tuneli koji se nalaze na ovom mjestu, ima ih na različitim lokacijama u gradu, ali su ovi jedini 2008. godine uređeni za turistički obilazak i najveći su po svom obimu. Kranjski tabornici (izviđači) čiste kanjone rijeka Kokre i Save i u želji da povežu ta dva kanjona, odlučili su da očiste tunele koji ih povezuju. Stari nacrti rađeni za skloništa koji su napravljeni 1939. godine su Njemcima poslužili za izgradnju podzemnih tunela ispod Kranja. Rovovi  (tuneli) se nalaze na petnaest metara ispod starog gradskog jezgra.  Njemci su tada  Gorenjsku regiju smatrali kao nešto što im oduvijek pripada, pa su zbog toga ovdje primjenjivali njihovo državno pravo, vjerovatno u nekoj mjeri modifikovano, ali to je razlog zbog kog nijesu angažovali ratne zarobljenike ili ljude iz koncentacionih  logora, nego su napravili javni konkurs na kojem je pobijedilo jedno vrlo poznato građevinsko preduzeće Josipa Slavca sa kojim su napravili ugovor  o izgradnji rovova. On je gradio i za njemačke vlasti ali je mnogo pomagao NOB (Narodno-oslobodilačku borbu), prije svega finansijski, ali ga je ipak  neko denuncirao pa je pobjegao  da ne bi završio Njemcima u ruke. U poslijeratnom periodu, rovovi su bili zatrpani sa mnogo kućanskih aparata i željeza. Nakon čišćenja,  opština je investirala 262 000 eura za njihovo renoviranje i 1. septembra 2008. Godine, podzemni tuneli su otvoreni za posjetioce.  Tokom godine rovove posjeti veliki broj ljudi a naročito za vrijeme raznih događaja koji se u njima organizuju  tokom godine, nastavlja priču Edvard.

Ulaz sa sjeverne strane (od kanjona rijeke Kokre)

Sadržaj podzemnih tunela

vitrine sa fosilnim ostacima 

Danas su rovovi namijenjeni različitim kulturno-istorijskim i drugim događajima namijenjenih kako odraslima tako i djeci. Ovdje po legendi stanuje kranjski patuljak Kranjček sa prijateljima, koji tu čuva stoljećima skriveno blago a tajni prolaz do blaga zna samo on. Kranjček pravi svoje novčiće Kranjčkove kojih puno izgubi kroz rovove pa djeca idu i traže ih.  Svako dijete  nađe po neki novčić za koji  mogu kupiti nešto u gradu. Međutim, djeca ih obično zadrže pa im roditelji  kupe sladoled, sok, kolač ili nešto drugo.

Ulazi u rovove su bili na skrivenim mjestima u gradu koje su  hermetički zatvarali sa kapacitetom  od 3600 do 6000 ljudi. Poslije rata kad je došlo do dezintegracije Jugoslavije, počinje razvoj preduzetništva i tako dva mlada preduzetnika počinju gajiti šampinjone u rovovima, zbog temperature  koja je stalno bila 10 do 12 stepeni tokom cijele godine, kao i visoke  vlage i kompletnih uslova koji su bili povoljni za uzgajanje pečurki. Kasnije im je biznis propao jer nijesu bili konkurentni cijenom.

Čovječja ribica

U rovovima su bazeni i akvarijumi  koji su dio podzemne laboratorije za proučavanje Čovječje ribice. Salamander ili Čovječja ribica je najpoznatija posjetiocima Postojnske jame. Ona nije endemska vrsta Slovenije, jer se može naći svugdje po dinarskim planinama od Slovenije do Albanije. Čovječja ribica  je dobila naziv po boji kože koja je slična ljudskoj  i zbog  sličnosti životnog vijeka sa čovjekom. Razmnožava se svakih pet do sedam godina a može  izdržati šest do deset godina bez hrane. Nema pigment i zato je takve boje zbog čega je vrlo osjetljiva na svjetlost. U toj laboratoriji imaju primjerke i crne Čovječje ribice koja je endemska  vrsta  otkrivena  prije tridesetak godina uz Hrvatsku granicu oko grada Črnomlja. Ona ima oči  i pigment, zbog kojeg je crna jer živi blizu izlaska iz podzemlja.

U rovovima su bili i drugi stanovnici kojih sada više nema, kao što su skakavac, pauk i netopir (slijepi miš). Tu je bila velika kolonija netopira, malih i velikih potkovnjaka (imaju usta i nos u obliku potkve – potkovice),  koji vole mirne krajeve, što im nije omogućeno u rovovima, pogotovo zimi kad spavaju zimski san umotani u svoja krila. Zanimljivost slijepih miševa je da su  jedini sisari koji lete.

Različite vrste čvorova su ostavili u rovove članovi jamarskog društva  kao uspomenu na to da su i oni učestvovali u njihovom čišćenju. Ostavili su užeta  da djeca ili mlađi uče kako se čvorovi vežu.

Soba za simulaciju znaka za uzbunu

Rovovi su u početku bili jako siromašno opremljeni, ali dovoljno da sačuvaju građane od bombardovanja, što je  bila njihova osnovna namjena. Kada je bilo dojavljeno da dolaze  eskadrile,  davali su znak za uzbunu i ljudi su imali tačna uputstva kako se trebaju ponašati u takvim prilikama; bilo je potrebno ugasiti ognjišta, isključiti struju ko je tada imao, uzeti jedno ćebe, litru vode, nešto para, zaključati kuću ili stan i otići do najbližeg skloništa. Inače, alarm za uzbunu je paljen od prilike dvadeset do četrdeset minuta prije dolaska aviona, jer su znali kad dolaze i građani su redovno u početku odlazili u sklonište. Kranj, srećom, nikad nije bio bombardovan, pa je taj strah povremeno nestajao a ljudi su ostajali van brojeći avione. U rovovima se nalazi soba za simulaciju bombardovanja koja posjetiocima nudi originalan doživljaj sirena za uzbunu, ekslozija od bombi i potres. Klupe u sobi su dizajnirane za sjedenje deset osoba. Sobu češće posjećuju mladi koj žele da dožive taj osjećaj, a mnogo rjeđe stariji, pogotovo oni koji su preživjeli bombardovanje. Podzemni tuneli su odlično tehnički dizajnirani za zaštitu od bombardovanja, tako da su ljudi u njima bili vrlo sigurni. Za slučaj bombardovanja bila su tehnička rješenja koja bi redukovala jačinu eksplozije u tunelima, ali ta rješenja nijesu primjenjivana jer se rat završio prije  puštanja rovova u njihovu funkciju.  

Danas rovove tokom godine kroz razne događaje koji se održavaju u njima, posjeti više desetina hiljada ljudi, zaključuje naš vodič Edvard Gruden.

 Tekst i fotografije: Radmila Krgović