Od straha do uživanja
Nastavljamo priču o skrivenim biserima naše prirode, crnogorskim kanjonima o kojima se malo zna i piše. Ovog puta donosimo priču o kanjonu rijeke Grlje, jednom od prirodnih fenomena Prokletija

Za ljubitelje izazova

Nastavljamo priču o skrivenim biserima naše prirode, crnogorskim kanjonima o kojima se malo zna i piše. Ovog puta donosimo priču o kanjonu rijeke Grlje, jednom od prirodnih fenomena Prokletija

Prokletije, ili „Južni Alpi“, kako ih često zovu, jedan su od najzanimljivijih planinskih vijenaca Balkana koji karakterišu mnoge osobenosti. Ova planina je posebno interesantna ljubiteljima planinarskih aktivnosti, obzirom da je najneistraženiji kutak Mediterana, a vjerovatno i Evrope. Njene doline predstavljaju koncentraciju jedinstvenih prirodnih fenomena, osobenosti i kurioziteta. Uz Grbajsko-doljsku dolinu, najljepši biser Prokletija, svakako je živopisna glacijalna dolina Vruje u gusinjskom dijelu ovog planinskog masiva. Ova dolina se račva u dva pravca, a u njenom izvorišnom dijelu pa nizvodno do krečnjačke prečage Suka kod Vusanja zove se Ropojana. Na relativno malom prostoru čarobne doline duge oko 10 km, smjenjuju se različite vrste prirodnih rariteta: geomorfološke, hidrografske, florističke itd. Reljefni diverzitet doline morfološki spektakularnijim i atraktivnijim čine  grupa oštrih zubaca Maja Šćokišta, moćne stijene i vrhovi Karanfila i vertikale Bjeliča.

Kroz dolinu protiče rijeka Skakavica, koja, sa svojim nevelikim tokom od 2,5 km i daljim tokom pod imenom Grlja, koja teče kroz istoimeni kanjon dužine 500 metara, čini hidrografsku rijetkost i, svakako, najljepši prizor za srce i dušu posjetilaca ovog kraja. Skakavica je plahovita rijeka sa brojnim kaskadama i veoma hladnom i bistrom vodom. Posebnu ljepotu ovoj rijeci daju njeni vodopadi,  naročito neobičan izvor koji predstavlja jedan od najvećih kraških vrela u Crnoj Gori. Skakavičko vrelo (Savino oko) izbija iz vrtače u dolini Ropojana na nadmorskoj visini od 1010 m. Dubina vrelskog jezera iznosi 12 metara a izbacije do 10 m3 vode u sekundi.

Kanjonom Grlje

Nakon 2,5 km toka kroz dolinu Skakavica se u selu Vusanju sastaje sa Vusanjskim potokom i odatle kroz spektakularni kanjon teče pod imenom Grlja, a nakon izlaska iz kanjona do ušća u Ljuču  pod  imenom Vruja. Kanjon Grlje je fenomen sam za sebe, mistično parče prirode koje je vjekovima izazivalo znatiželju ali i strah. Za njega su vezane razne legende. Lokalno stanovništvo se posebno klonilo ulaza u kanjon, velikog grotla u koji se uz zaglušujuću buku stropoštava vodopad i liči na ulaz u neki podzemni svijet. Valjda su ljudi tako zamišljali vrata pakla. Takvu predstavu ovog prirodnog fenomena lokalnom stanovništvu pojačavali su nesrećni slučajevi više mladih ljudi koji su svoj avanturizam, znatiželju da sa ivice grotla pogledaju u stjenovitu i tamnu utrobu koja guta plahovitu Skakavicu i neopreznost platili životom. Kanjon je ostao nepoznanica i mistika sve do 1982. godine, kada su dvojica planinara iz Plava uspjeli da uđu u kanjon i prođu nekih 200 metara gdje ih je dočekala nesavladiva prepreka: veliki vodopad. Čast prvog prolaska kroz kanjon pripala je spasilačkoj ekipi beogradskog planinarskog društva „Kopaonik“ na čelu sa poznatim speleologom Milutinom Rudakovićem. Upotrebom speleološke i alpinističke opreme, u teškoj i rizičnoj akciji, ekipa je uspjela da se probije kroz kanjon u oktobru 1987. godine. Nakon osvajanja kanjona inžinjer Rudaković je izradio skicu njegovog uzdužnog profila. Od tada mali broj avanturista je prošao ovim kanjonom, a on i dalje, zbog svojih tehničkih karakteristika i temperature vode predstavlja veliki izazov i za iskusne kanjoniste. 

Kanjon Grlje predstavlja uski kanjonski usjek koji je rijeka probila kroz krečnjačku  prečagu koja se zove Suka. O nastanku kanjona postoji naučna teorija po kojoj je on prvobitno bio korito ponornice, podglacijalnog potoka koji je ponirao u ovoj prečagi. Nakon otapanja lednika, kada je to korito naslijedila rijeka Grlja, došlo je do obrušavanja tavanice ponora. Na dva mjesta postoje prirodni mostovi, koji predstavljaju ostatke tavanice i svjedoče o nekadašnjem koritu ponornice. Kanjon je dug 500 metara, dubok oko 50 metara, širine od dva do sedam  metara. Visinska razlika od ulaza do izlaza iz kanjona je 65 metara.

Najbolje vrijeme za prolaz kroz kanjon je rana jesen jer je tada vodostaj najmanji. U svakom slučaju, zbog svojih tehničkih karakteristika i specifičnosti, prolaz zahtijeva izuzetnu spremnost, iskustvo i adekvatnu opremljenost. Jedna od specifičnosti ovog kanjona je temperatura vode koja ne prelazi pet stepeni. Zbog tako hladne vode lako je zaraditi hipotermiju, a temperatura vazduha u kanjonu, u vrijeme kada je moguć prolaz, je tri puta niža nego izvan njega. Zbog toga je kanjon Grlje najhladniji u regionu i to predstavlja prvi problem od trostepene težinske skale koju još čine: težina savlađivanja vertikala i vrijeme potrebno za prolaz. Naime, za prolaz kanjona potrebno je četiri do pet sati, što je u ovim uslovima pravi podvig. Kanjon je prilično mračan i podsjeća na pećinu. Na pojedinim djelovima neophodno je nositi lampu.

Prvi problem je već na startu: ulaz je nepristupačan i zahtijeva maksimalnu koncentraciju i oprez. Vodopad visok 15 metara stropoštava se u džinovski lonac u čijem dnu je prirodni bazen dubine četiri metra. Ispod vodopada nalazi se jako vrelo zahvaljujući kome rijeka Grlja nikada ne presušuje. Vodopad predstavlja posebnu atrakciju, posebno pri sunčanom vremenu jer se u velikoj vodenoj zavjesi raspršenih kapljica stvara  spektar duginih boja. Najhrabriji kanjonisti, za ulazak u kanjon, biraju skok sa 15 metara visine u ovaj mračni bazen. Ja, ipak, preporučujem spuštanje sa stijene niz alpinističko uže. Na samoj stijeni su postavljeni spitovi za osiguranje pa je to najsigurniji način da započnete nezaboravnu avanturu. 

U kanjonu se nalazi pet vodopada od kojih je samo ovaj početni vidljiv a ostali su skriveni od pogleda znatiželjnika i ljubitelja prirode koji posjećuju  Prokletije i rezervisani su za uživanje malog broja odvažnih koji su se opredijelili za otkrivanje spektakularnih formi igre prirode prolaskom kroz kanjon. Serijom vodopada spojeni su džinovski lonci-prirodni bazeni i sifonska suženja različitih oblika i dimenzija. Voda je kristalno bistra, stijene su različitih formi i oblika, raznih nijansi najčešće zelene boje, mokre i klizave pa je svaki korak u kanjonu težak i opasan. Provlačenje kroz uske hodnike, tama podzemnog svijeta, buka vode koja pada sa stijena, drži adrenalin na maksimumu pa se i ledena voda lakše podnosi...

(Kompletan tekst pročitajte u štampanom izdanju časopisa Renome broj 7.)

Piše: Milan Radović

 

 
 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit