Odiseja na Himalajima
Ženska ekspedicija 2015. preživjela zemljotres
 Planinarenje nije samo sport, samo aktivnost u planini. Planinarenje je pjesma duše, srca i radost pogleda sa novih visina. Usklađivanje sebe sa Univerzumom. Planinarenje je način života.
Odnos prema sebi, drugima, planini, prirodi, izazovima i životu uopšte. Planina nas  uči hrabrosti, istrajnosti, posvećenosti cilju i timskom duhu. Planina je prečica za samospoznaju

 

Detalj iz Kathmandu-a
 
Nepal je država u južnoj Aziji. Graniči se na sjeveru sa Kinom a na jugu sa Indijom. Sjeverni dio Nepala zauzima Himalaja, najviši planinski lanac na svijetu, a njegov najviši vrh 8.850m Mont Everest na granici s Kinom je ujedno i najviši vrh na planeti zemlji. Od ukupno 14 svjetskih vrhova iznad 8000 m nadmorske visine, 8 se nalazi u Nepalu, računajući i Mon Everest.
Dječak  tjera golubove
 
Od 2006.godine Nepal je sekularna država, a 2007. privremena Vlada je proglasila Nepal Demokratskom Saveznom Republikom, označivši time kraj 238 godina monarhije. Nepal ima 29,5 miliona stanovnika od kojih 88% živi na selu a samo 12% u gradu. Stanovnici Nepala pripadaju brojnim etničkim zajednicama od kojih su neke povezane sa tradicionalnim kastinskim sistemom. Najbrojniji su Chetri (trad.Kšatrije, oko 16%), Brahmani (oko13%), Magar (7%) i Tharu (6,75%). Etnički Sherpe poznati kao vodiči alpinističkih ekspedicija čine 0,68% stanovništva. Hinduizam je najbrojnija religija (oko80%), Budizam (11%). Nepalskim govori oko polovine stanovništva.
 
Jela su, kao i prilozi, uglavnom začinjena. Za naš ukus i previše ljuta. Riža zamjenjuje hljeb.
 
U vrijeme britanske kolonijalne vlasti u Indiji, Nepal je ostao nezavistan ali izolovan od  svijeta  platio je  cijenu nerazvijenosti i privredne zaostalosti. Glavna privredna grana je poljoprivreda ali raste udio uslužnih djelatnosti (turizam). Nepalska zastava je jedina zastava u svijetu koja nema pravougaoni oblik.
Budiina Stupa u Kathmandu-u  ukrašena molitvenim zastavicama
 
Glavni Grad Nepala je milionski Khatmandu koji se nalazi na 1.400m nadmorske visine. Najrazvijeniji turistički regioni u Nepalu su Anapurna i Everest region zbog velikog broja planinara iz čitavog svijeta koji dolaze u Himalaje.

 

Članice ekspedicije sa vodičem prije polaska za Nepal

Ženska ekspedicija Tharpu Chuli 5.663 mnm

Tharpu Chuli  (5.663 m) vrh se nalazi u centralnom dijelu masiva Anapurna  u Nepalu, okružen vrhovima od 6.000-8.000 m  sa koga se pruža pogled na jedan od deset najviših vrhova na svijetu Anapurna I (8.091 m).  Možda ne impresionira visinom ali je tehnički vrlo zahtjevan sa dijelom od preko 400 m alpinističkog penjanja uz fiksno uže sa žimarom i cepinom. 

Dolazak  na aerodrom gdje su nas okitili cvijetnim ogrlicama. u znak dobrodošlice 

Podaci o Tharpu Chuliu su bili vrlo oskudni jer je ovo  prva ekspedicija sa ovih prostora koja je izvršila uspon na ovaj vrh,  što daje dodatnu težinu ovoj cijeloj priči.

Vrh Tharpu Chuli, 5663mnm

Ženska ekspedicija „Himalaji 2015“ je trajala od 17. aprila do 02. maja 2015. godine. Nakon osamnaest mjeseci priprema i eliminacija, ekspedicija je krenula na dugo isčekivane Himalaje. Tim planinarki koje su sačinjavale ekspediciju su: Biljana Medenica (Crna Gora), Biljana Čegar, Jelena Ignjatijević, Branka Bradašević, Sonja Pavlović, Biljana Savković, Andrijana Miletić i Vesna Đoković (Srbija) koje su na pripremama izborile plasman da o trošku Planinarskog kluba „Extrim Summit Team“ iz Beograda odu na Himalaje i izvrše uspon na Tharpu Chuli (5.663mnm). 

PROČITAJTE JOŠ

www.renome.me/U-visinama-covjek-najbolje-spozna-sebe-i-pravu-mjeru-zivota

Ja sam od početka bila sa njima na pripremama  za Himalaje. Nijesam ušla u najuži krug, tako da sam se o svom trošku i uz podršku prijatelja i sponzora: Fonda za razvoj Kuča; Skill inženjeringa, Glavni grad Podgorica, restorana „Pod Volat“ i Hemomonta, pridružila ekspediciji jer sam imala ogromnu želju da pođem u Nepal i doživim Himalaje iz prve ruke. Planinarenjem se bavim od 2012. godine.

Mnogo sam o sebi i o drugima naučila u planini. Prvi moj uspon je bio na Bobotov kuk na Durmitoru, zatim Prutaš, Mitikas na Olimpu, Midžor na Staroj planini, Musala na Rili u Bugarskoj, Šar planina u Makedoniji, Vasojevićki Kom, Grand Paradiso najviši vrh Italije, Mon Blan najviši vrh Francuske i sve su to bile pripreme za Tharpu Chuli 5.663 m na Himalajima.

Dočekali su nas na aerodromu vodiči iz agencije.

večera u gradu

Dolazak u hotel u Kathmandu(glavni grad Nepala sa 3.5 miliona stanovnika) gdje smo se smjestili i sjutradan krenuli za Pokharu  (grad sa  oko 500.000 stanovnika) kombijem. 

PROČITAJTE JOŠ

www.renome.me/Uspon-na-Mon-Blan

 

Ne koriste pribor za jelo

Tokom šest sati vožnje  doživjeli smo prelijepe predjele od pirinačnih polja, banana, raznih vrsta voća i lijepih restorana usput sa ljutom i začinjenom nepalskom hranom. Ali smo se vremenom navikli. Voda za piće im je veliki problem.

Zato sa povećavanjem nadmorske visine raste i cijena vode.

Javna česma gdje žene peru i suše veš a djeca se igraju, koju  je nažalost zemljotres porušio. 

U Kathmanduu nemaju osnovnu infrastrukturu pa se hotel gdje smo smješteni snabdijeva tehničkom vodom iz cistijerni koje su na vrhu hotela i slobodnim padom voda dolazi u sobe.


djevojčica u gradu

Nemaju kontejnere i organizovani odvoz smeća. Mnogo je prašnjav grad i velika je vlažnost vazduha zbog monsuna. Ljudi su ljubazni. Govore engleski jezik i sobe su čiste i uredne. Hljeb se može kupiti samo u boljim hotelima i restoranima. Riža im je nezaobilazna u obrocima i jedu rukama.

Planina  uspostavlja dijagnozu

Ta iskustva su nevjerovatna. Hladnoća, mraz, kiša,  spavanje u šatorima na dvadeset stepeni ispod nule. U planini sam bolje upoznala sebe  i druge ljude. Kako reče organizator ove ekspedicije Dragan Jaćimović: „Planina nam uspostavlja dijagnozu i u planini imamo samo jedno lice – originalno“ pa ko želi da se suoči sa realnošću i poželi da se mijenja, ima pouzdanu dijagnozu planine. Smjenjivale su se razne emocije kao vrijeme na planini. Iskušenja je bilo mnogo a vremena malo.

Vrijeme nam nije bilo naklonjeno i skoro svako poslijepodne je padala kiša do ABC kampa

Svakodnevno smo planinarili sa rancima koji su znali biti teški i do dvadeset kilograma u prosjeku po deset sati i prelazili dnevno po hiljadu metara nadmorske visine. Imali smo vremena da doručkujemo, ručamo, večeramo, istuširamo se i spavamo. U Nepalu je prava monsunska klima sa suvim i kišnim periodima.

Porteri i Šerpasi su veoma ljubazni i veseli bez obzira na okolnosti

Krenuli smo iz Pokhare (drugi grad po veličini u Nepalu) sa oko 700m nadmorske visine. Pokhara me uveče podsjetila na primorski grad sa mnogo prodavnica, hotela, restorana i stazom pored jezera Phewa Tal na kom je bilo mnogo čamaca, okruženo visokim vrhovima, izgledalo je čarobno. Pored jezera raste mnogo rijetkog drveća. Jedno od takvih je Pipal sa debelim stablom kao i Nepalski bor.

 

Viseći pješački most

Bokula, (ćara na nepalskom ptica) koja je smještena u krošnjama drveća i prelijepo pjeva. Preko dvije hiljade metara nadmorske visine organizam drugačije reaguje pa je bilo raznih situacija koje su nam otkrivale čari Himalaja. Usput su se smjenjivali lodževi (kuće)  gdje smo pravili pauze za ručak i odmor i gdje smo spavali. Smjenjivale su se razne vegetacije i kroz pojedine predjele vidjeli smo majmune na drveću. Planinarska staza je napravljena od kamena okolnog i stepenice vode sve do ABC (Anapaurna Baznog Camp, 4.130m). Penjemo se pa se spuštamo do rijeke i opet novi uspon. Brda su im kaskadno obrađena gdje sade različite vrste povrća. Dinamika i količina pređenog puta, uslovila je da nas u AB campu visinska bolest skoro sve obori,  koju je pratila mučnina, glavobolja, otečenost, povraćanje, kod mene i temperatura.

 

 Visinska bolest

Nijesam mogla da jedem. Snijeg je padao u AB (Annapurna Basse) campu a sunce se samo na kratko pojavljivalo iza oblaka. Vrijeme je bilo jako loše tokom trajanja ekspedicije. Prije podne kiša a poslije podne magla a ponekad i jaki pljuskovi. Prognoza je bila nepovoljna za planinu. Šerpasi i vodiči su išli ispred nas da pripreme bazni kamp Tharpu Chuli na 4.560m.

Od Anaprurna baznog kampa smo prelazili preko glečera kojim se tokom cijelog prelaza odranjalo kamenje. Iz glečera smo izašli  uz fiksno uže. Naporna dionica je ostala za nama. Umor, teški ranci, porteri (nosači) i vodiči ispred nas su nam ulivali snagu sa teškim teretom koji su nosili i bez planinarske opreme u običnim patikama, često kvasnih nogu i uvijek nasmijani i uslužni. Uz jednu padinu nedaleko od visinskog kampa, na 4.500m dočekali su nas Šerpasi sa toplim čajem od đumbira i limunom. Nevjerovatno prijatno iznenađenje i ukus čaja koji vraća u život.

Pomogli su nam da izađemo do kampa gdje su spremili obrok i šatore za spavanje. Malaksale i iscrpljene od visinske bolesti i temperature stigli smo u Bazni kamp Tharpu Chuli. Presvukli smo se i okupili u šator gdje su nam kuvari spremili fantastičan ručak. Raša je pitao sve kako se osjećamo i uvijek je pratio ponašanje djevojaka.

Visinski kamp na 4600mnv

Pitao je ko može da izdrži do vrha da penje i da se vratimo do Anapurna baznog kampa,jer nema uslova da se pravi visinski kamp kako je bilo planirano. Otprilike nekih sedamnaest sati. Rekla sam  da nijesam dobro i da mislim da ne mogu ići na uspon na vrh. Mislila sam da ćemo ih čekati u visinskom kampu. Međutim, Mladen, Marko Biljana Savković i ja smo se sa još dva portera i jednim Šerpasom koji nas je dopratio do silaska u glečer, uputili ka Anapurna baznom kampu.

Mladen, Biljana, Radmila, Marko i porter - ekipa iz glečerske enigme

Zemljotres na 4500m

Usput na nekih 4.400 - 4.500m počelo je da trese tlo a okolo su se čuli odroni. Zastali smo svi i pomislili da je krenula neka lavina sa vrha i da se od nje trese tlo. Ubrzo smo shvatili da je u pitanju zemljotres koji je trajao cijela dva minuta. Drugi jači potres nas je zadesio prilikom spuštanja u kuloar niz fiksno uže. Šerpas nam je pomogao dok smo se spustili i nastavili smo sa dva portera put ka AB  kampu nesvjesni  jačine i razorne moći zemljotresa koji je jučerašnji izgled kuloara promijenio.

Silazak u glečersku dolinu

Tako da nijesmo uspjeli uopšte da pronađemo put kuda da izađemo iz glečera. Kuda su porteri govorili, bilo je jako rizično. Ako je pogrešan put,ne možemo se vratiti a svaki pogrešan korak može nekoga koštati života i zato smo tražili sigurniju varijantu i tako se vrtjeli cijeli dan u glečeru. U momentu kada smo odlučili da, ukoliko ne nađemo put za izlaz, jer je bila magla i slabo se vidjelo, da pronađemo sigurnije mjesto i da prespavamo u glečeru noć. Ubrzo nakon te odluke Marko je ugledao neke ljude gore iznad i onda smo svi počeli da vičemo za pomoć na našem i engleskom jeziku.

Ruka spasa

Najkritičniji dio je bio izlazak iz glečera jer je snijeg bio mekan i veoma klizavo

U jednom momentu čovjek odozgo pita:“Šta vam treba?“. Ja kažem - to je Jaćim (Dragan Jaćimović). I samo što sam to izgovorila, pomislim kako sam počela da haluciniram. Otkuda Jaćim sad baš na tom mjestu kada su oni ostali iza nas? Međutim, bio je i došli su da nas sretnu. Pomogli nam da nađemo put koji je zbog zemljotresa potpuno bio nevidljiv iz glečera. Kada mi je dodao ruku, rekao mi je: „Vidiš Radmila, i ovo su Himalaji“. Znam – odgovorila sam presrećna što su tu. Kompletna ekipa sa kojom je bio Jaćim se pobrinula u Anapurna baznom kampu da nam pomogne, da nas utople, zbrinu i tu smo saznali da je njih zemljotres zatekao kod Macha Puchare baznog kampa i da je lavina prošla deset metara od njih.

Lavina iznad kampa 

Strašno je bilo. Prepričavali smo jedni drugima svoje iskustvo i saznali da je veliki broj zgrada porušen i da je jačina zemljotresa bila 7,9 stepeni Rihterove skale, da je mnogo zatrpanih u ruševinama i poginulih. To je bio najjači potres od 1934 kada je poginulo 8000 ljudi i grad sravnjen sa zemljom. Strah je bio za ekipu koja je krenula ka vrhu. Nijesmo imali informacije o njima. Razmišljali smo kako su prošli. Sjutradan je opet potres u  AB kampu  bio jak da smo svi izašli napolje.

U visinskom kampu dan nakon uspona

Jaćim je poslao jednog Šerpasa da provjeri kako su oni u visinskom kampu i da im kaže da ne moraju da silaze isti dan nego da odmore pa sjutra. Isčekivanje da se čuju informacije o njima je bilo napeto. Jaćim je trebao sa tom ekipom da penje vrh, međutim, poslije zemljotresa je odustao. Isčekivanje njih sa vrha je bilo najteže.

Smjenjivali smo se Mladen, Biljana, Marko i ja sa dvojicom portera koji su bili sa nama. Na smjene smo stražarili na mjesto izlaska iz glečera kako bi im pomogli da izađu. Konačno su stigli izmoreni, lica izgorelog od sunca na vrhu, iscrpljeni i dočekali smo ih sa toplim čajem  da se osvježe. Informacije su u medijima pošle da smo svi zatrpani na Himalajima i da ima stradalih.

U gradu su stare zgrade sravnjene sa zemljom od prejakog zemljotresa

Mi  smo se javili svima da smo  dobro i zdravo. Za dva dana smo stigli u Pokharu i sjutra za Kathmandu gdje je grad bio sablasan. Zgrade do hotela u koji smo bili smješteni kad smo došli su porušene do temelja. Javna česma u gradu zatrpana. Prodavnice su zatvorene. Kolone auta su se kretale iz Kathmandua ka Pokhari i planinama. Pored puta je bilo tijelo motocikliste koji je stradao. U tom pravcu je trčalo više ljudi i to je jedna slika koja mi je ostala u sjećanju na njihovo zajedništvo.

Urušena javna gradska česma  -  nevjerovatan prizor koji smo zatekli u povratku u Kathmandu

Velika tuga se osjećala u vazduhu. Stigli smo u Kathmandu i Jaćim je organizovao večeru  u jednom hotelu odakle su uživo  izvještavale svjetske agencije o stanju u Nepalu nakon zemljotresa. Oko 8.000 poginulih i preko 19.000 povrijeđenih osoba je u ovom razornom  zemljotresu čiji je epicentar  udaljen 80km od Kathmandua. Naporan uspon navrh bio je u sjenci zemljotresa. Ekipa koja je popela vrh nije ni svjesna bila šta je izazvao zemljotres i njegovih posledica. Dvije večeri u Kathmanduu koje smo proveli su bile trusne i svako veče je bilo više potresa manjeg intenziteta.

 

Poslije 9 sati penjanja uz uže i zbog nemogućnosti da se postavi planirani visinski kamp- konačno na vrhu Tharpu Chuli 5(663mnv)

Organizator ekspedicije

Razgovarala sam sa organizatorom ekspedicije Draganom Jaćimovićem po povratku u hotel u Kathmanduu gdje smo bili smješteni.

Dragan Jaćimović 

„Tharpu Chuli je odabran baš zato što je tehnički težak, zahtjevan, donekle i opasan vrh. Nije mnogo visok ali simulira sve što se dešava na vrhu preko 8000 metara. Namjerno sam ovu ekspediciju skratio vremenski i to je dodatno izazvalo napor zbog aklimatizacije. Htio sam da vidim šta će se desiti kad pođu u tako jedno veliko iskušenje. Prezadovoljan sam kako je sve odrađeno. Taj tim je jedna nova osoba koja raste i ja njih ne posmatram pojedinačno,interesuju me samo kao cjelina. Tako se i odnosim prema njima.

Teško je napraviti tim i održati ga. Ova ideja je suprotna svemu onome što se kod nas dešava.Ko danas besplatno daje svo svoje znanje drugome? Vjerujem da sve što se iskreno daje, što ima neku dobru namjeru, mora kad tad da procvjeta. Veoma je važan  sopstveni mir i smirenost pri donošenju odluka u planini. Da bi čovjek došao na taj nivo treba mnogo vremena. Za mene je hrabrost u strpljenju i trajanju. Ti  treba dva mjeseca da budeš strpljiv da bi popeo Mont Everest.

Hrabrost je u ovome što sam ja započeo ovu priču sa ženskom ekspedicijom u ovom trenutku. To traje osamnaest mjeseci. I za to vrijeme imaš milion iskušenja kroz koja treba da prođeš a da ne odustaneš. To je hrabrost. To je velika razlika. A ludost? Svi možemo da budemo ludi“ ističe Jaćimović.

 

Katastrofalni zemljotres

„U Nepalu se ne živi kao kod nas - dvoje-troje ljudi u jednom stanu, kod njih je petnaest – dvadeset ljudi u jednoj kući i kad se to sruši,  ogroman broj njih  pogine. I ono što je tuga velika, to su ova sveta mjesta hinduizma i budizma, što su sva porušena. Znam da će se to, pošto su pod zaštitom UNESCO-a ponovo obnoviti, ali to su ipak zgrade stare po 300-400 godina i to je žalosno.

Da li znate da ovdje 75.000 djece uzrasta od jedne do pet godina,umre svake godine? Tu cifru malo ko zna.Zato što je ovo ruralna sredina. Osim Kathmandua, nema mnogo gradova. Dosta ljudi živi po brdima i po selima. Nemaju zdravstvene zaštite i u principu ljudi vjeruju da ko preživi u takvim uslovima, spreman je da živi na Himalajima. To je prirodna selekcija i oni se ne uzbuđuju mnogo zbog toga. Kad upoređujemo cifre, mnogo više ljudi umre ovdje od zaraznih bolesti nego što je stradalood zemljotresa.

Kompletna ekipa u AB kampu nakon silaska sa vrha i adost neopisiva jer su svi dobro i zdravo.

Njihova  zajednica  dobro funkcioniše i za razliku od nas koji smo otuđeni, oni su spojeni i žive život u velikoj porodici, zajednici i pomažu se. Vidjeli ste da su nasmijani i žive u skladu sa okruženjem, sa prirodom. Trideset šest naroda, odnosno kasti ima u Nepalu i 17 jezika kojima se govori, gde je Nepaly zvanični jezik.

Porteri i šerpasi poslije napornog dana odmaraju uz karte. To je narod koji živi život punim plućima. 

Ono što je zanimljivo za Nepal, je odnos i simbioza Hinduizma i Budizma,što rijetko gdje  postoji da ne prave razlike. Toje jedno. Budisti idu u Hindu hram i obrnuto. Ceremonije i praznici se miješaju, poštuju svi sve. Daleko od sukoba. Mir i poštovanje tradicija koje su i prije budizma tu postojale  ima ih i dan danas.

Za knjigu je uvijek  pravo mjesto i vrijeme. 

 

Intuicija azbuka božija

Jedna od mojih omiljenih izreka je: ’Čovjeka ne čine njegove mogućnosti već njegovi izbori’. To nije onaj potencijal što ti je Bogom dat, nego kako se ti realizuješ i kako reaguješ u određenim situacijama. Šta ti činiš, ti možeš da kažeš za sebe da si dobar čovjek, ali ne činiš dobra djela. Ono si što daješ. Kakve izbore praviš i to su te raskrsnice u životu na kojima ideš ovamo ili onamo. Ja pričam s ljudima da je cilj, ustvari, osvijestiti sebe. Da što manje nesvesnog ima. Čudni smo mi ljudi. Negdje sam pročitao, neko je to divno napisao ’Intuicija - azbuka božja’. Oni mnogo bolje osjećaju to i žive u skladu sa prirodom.

Vjeruju da svaka planina ima svoju dušu, svoj karakter, svoje ime i tako se prema njima odnose, kao prema živim stvorovima, kao prema ljudima. Danas ljudi žive u potpuno jednom drugom okruženju i sistemu  vrijednosti u strahu  da daju. Ovdje govore sve jezike svijeta. To je nevjerovatno laka komunikacija, da se brzo razumijemo očima, pogledom, gestovima, riječima i to teško može da se ostvari kad odeš u neku  zapadnu, civilizovanu i razvijenu zemlju.

Vodič Badri Magar  nam je brao nepalski cvijet filadendron i bio uvijek tu kad nešto nekom zatreba. Vodič od povjerenja. 

Ako ne znaš jezik, teško da će da te razumiju. Ja prosto fizički mir osjetim ovdje. Ne znam zašto baš Himalaji i zašto to osjećam ovdje, ali osećam i meni to prija.Ima jedna izreka koja kaže: "Čovjek u gradu ima hiljadu lica a u planini samo jedno". Zato  neko kaže da planine i Himalaji mijenjaju ljude. Ja bih  rekao da nije baš tako.

Planine samo postavljaju dijagnozu. Ti si uvek to što jesi, samo se ovdje pokaže tvoje pravo lice. Da se vidi, da se otvori, da se kaže - to si ti. Pitanje je kad se vidiš u tom ogledalu, kad se ogledaš ovdje u planinama to što vidiš da li će da te uplaši? Da li ćeš da prihvatiš to što jesi, da kažeš to ne valja, to trebam da mijenjam ili ćeš da zažmuriš i da kažeš - ma ne, nije to tačno i sl. Sve zavisi od nas samih da li ćemo nešto da mijenjamo“ zaključuje  u razgovoruDragan Jaćimović.

 

Lider ekspedicije

 

Aleksandar Rašn - Raša

Aleksandar Rašin vođa ženske ekspedicije„Himalaji 2015“ koji je od početka sa  ekipom, uspio je da pored  nesvakidašnjih  iskušenja, povede djevojke do vrha i bezbjedno se vrate nazad.

 

„Kad se radi nešto prvi put, uvijek je neizvjesno šta i kako će da bude. Nekako se,  po difoltu podrazumijeva da su ekspedicije za muškarce. Bilo je ekpedicija u okruženju u kojima su učestvovale samo žene. Žene su podjednako dobri planinari kao i muškarci. Možda ne mogu sve u fizičkom smislu da podnesu kao i mi, ali mogu. To je bila ideja da pokažemo da planinarstvo ne mora da ima granica. Prosto, to je jedan svijet.

Ovoga puta je Tharpu Chuli postavio nekoliko novih izazova, odnosno biloje situacija koje se nijesu mogle predvidjeti. Visina od 4000m zaista predstavlja neku granicu odakle počinje ozbiljno da se kod neaklimatizovanih osoba razvija visinska bolest. Ja sam pristalica prirodnog načina aklimatizacije, bez upotrebe dodatnih pomagala jer mislim da je bolje da se organizam sam navikava na neke promjene.Zemljotres na planini,na 4600m koji traje dva minuta je bio nešto užasno.

U prvom trenutku smo pomislili da je lavina i istrčali smo iz trpezarijskog šatora da vidimo sa koje strane dolazi i da potražimoneki zaklon. Međutim, ništa se nije vidjelo, mrak je već pao i samo tutnjava i podrhtavanje tla. Mi smo se u jednom trenutku svi okupili zajedno sa kuvarima, pomoćnicima u kuhinji,šerpasima, zagrlili se, pomolili se i sačekali da prođe.

 

Završni uspon

Taj završni uspon je bio jako iscrpljujući zbog vremenskih uslova zbog kojih nijesmo mogli da postavimo visinski kamp, nego smo morali da penjemo iz baznog kampa. To je sa četiri ipo hiljade na 5.700 m skoro i nazad. To je jako, jako veliki uspon. Nije bilo vremena da se postavi visoki kamp i to je još jedna od onih teških odluka na ekspediciji. Ja nijesam bio siguran da sve djevojke mogu da izdrže takav vid napora na toj visini, ali prosto bilo je ili da krenemo odatle ili da ne krenemo. Opet  jedna od onih odluka „da“ ili „ne“. To su odluke koje moraju da budu jako precizne. Nema one među zone...možda ovako,možda onako, nego ili ovako ili onako. Taj uspon je, da se vratimo ponovo jako dugačak, zato sam riješio da krenemo u jedan sat poslije  pola noći da bi  imali vremena da uhvatimo taj tvrđi snijeg do izlaska na vrh jer, treba se i vratiti sa vrha.

Dakle,nije poenta samo popeti vrh, glavna stvar je povratak nazad u bazu koji je uvijek teži nego sam uspon. Dok idete ka vrhu vas prati i nalet adrenalina, ushićenje pred uspon,odmorni ste, puni snage, želje  a kad dođete na vrh onda dosta ljudi napravi grešku i kaže: „E sad sam uspio; sad sam na vrhu“. I kada u povratku nestane tog uzbuđenja, adrenalina, vrijeme se kvari, snaga izdaje i to su momenti kada nažalost nastaju kobne greške. Ljudi precijene sebe. To je ono što se meni motalopo glavi i ja sam se bojao da ne precijenim djevojke. Vjerovao sam da su spremne, ali psiha tu igra glavnu ulogu.

Tako sam se na usponu više fokusirao na to da ih bodrim, da kad im naiđe kriza to vidim i da ih  ohrabrim. Svako će prije ili kasnije imati krizu, samo je važno da umije tu krizu da prepozna kod sebe i kod drugih i da odreaguje na pravi način. Tokom usponaka vrhu je bio jedan dio uz  neki ice wall (ledeni zid) kako ga zovu,  nešto oko 350 - 370m. To je jedna dosta zahtjevna dionica gdje je nagib bio od 45-60 stepeni. To je bio fizički najzahtjevniji dio.Mnogo toga je išlo protiv nas.

Prethodnih dana je palo tridesetak santimetara novog snijega koji je  bio vrlo mekan  i vrlo nepogodan za hodanje što je zaista bilo vrlo otežavajuće. Naši šerpasi su prethodnog dana postavili  fiksno uže ali onda kad smo mi došli na uspon oni su zbog uslova tog novog snijega morali da prave nova čvorišta i da na novim mjestima postavljaju osiguranja, tako da smo tu izgubili nekih četiri sata što je dodatno uticalo na pad raspoloženja i gubitak energije.

Stajati četiri sata u snijegu na -21 stepen koliko je bilo, nije ni malo prijatno. Ipak se sve dobro završilo. Sve to je jedno veliko iskustvo i drago mi je da sam dio ovog tima i nadam se da ću nastaviti ovu priču sa djevojkama“ zaključuje Rašin, vođa ekspedicije.

Impresije učesnica ekspedicije

Nakon povratka na sigurno u Pokharu, kada smo se smjestili u hotel, razgovarala sam sa djevojkama o njihovim utiscima koje u najkraćim crtama prenosimo.

Biljana Čegar

„Poprilično je bila neiskusna ekipa. Jako loše vrijeme. Loš snijeg koji je otežavao sve aktivnosti, od prostog kretanja preko abzajla, žimarenja, temperatura je bila niska...morali smo paziti na svaki korak neprekidno. Sve je trajalomnogo duže nego što je trebalo da traje i sve je bilomnogo teže nego što bi biloda su vremenski uslovi bili drugačiji. Mislim da je bilo jako rizično i da su šerpasi,možda bili u pravu kada su predlagali da se ne penje vrh. Ali eto, rizik se isplatio ako je vrh bio cilj“ kaže Biljana Čegar.

 

Jelena Ignjatijević

 „Uvijek vam je drago kada ispunite neki cilj. Ali je ovo veliko životno iskustvo  penjući Tharpu Chuli. Uz iskustvo Šerpasa i vodiča Aleksandra Rašina, uspjeli smo da savladamo te nepredviđene okolnosti. Kad smo se popeli na vrh nijesmo mogli da stanemo zato što je  napadalo nenormalno mnogo snijega i to su neke stvari koje nijesmo očekivali. Zato i jeste ovo jedna velika avantura ne samo planinarsko iskustvo.U više navrata je bilo vrlo rizično za cijelu ekipu. Pripreme od godinu dana su napravile tim jakim. Mislim da je to ono što je bilo presudno. Ljudi  kažu kad jednom dođete u Himalaje, poželite da dođete opet bez obzira na sve što je bilo teško i naporno. Sigurno je da želimo da dođemo opet“ izjavljuje  Jelena Ignjatijević.

 

Biljana Medenica

„Ako se čovjek bavi visokogorstvom, tehničko znanje je jako bitno. Ja sam i ranije  bila u Himalajima i na više evropskih planina, ali nikad mi se u životu nije desilo da me na planini zatekne zemljotres. Jednostavno ne znate šta se dešava ali sa  ljudima koji su u tom trenutku tu, dišete kao jedno. Što se tiče samog uspona na vrh imali smo jako loše vremenske prilike. Nije samo uspon na vrh cilj. Bitno je da se vratite nazad, kako do baznog kampatako i još kamp niže i to je trajalo dva dana i biloje jako uzbudljivo. U svakom trenu smo bili sigurni i hvala Bogu sve se završilo kako treba“ zadovoljno ističeBiljana Medenica.

 

Branka Bradašević

„Ja sam od onih disciplinovanih planinara koji se drže uvijek svoje grupe i planinarskih pravila,  tako da uvijek osjećam da sam sigurna. Najteže od svega  mi je bilo poslije zemljotresa kad smo čuli da su neke ružne vijesti procurile u našu zemlju. Vrlo sam ponosna što sam uspjelada izvršim uspon na taj vrh koji je meni lično najveći uspeh do sada. Ponosna sam na sebe što sam baš ja ta koja će dići svoje društvo na jednu lestvicu više i stvarno se trudim i volim da prenosim svoje znanje na druge. Osjećam se  zrelijom nego kad  sam došla ovdjei imam sasvim nove poglede na ljude, na civilizaciju, na život uopšte“ navodiBranka Bradašević.

 

Sonja Pavlović

„Ovaj tim je uspio da izvede akciju „Himalaji 2015“. Ja sam lično imalamanju povredu noge. Nije bilo toliko strašno. Kada je snijeg zaledio i kada se znaloda ćemo krenuti ka vrhu, više ništa nije bilo teško. Zemljotres na tolikoj visini je nešto nevjrovatno. Nepalci su rekli da nikada nijesu doživjeli zemljotres u planini, a više nas je bilo strah za dio tima koji je krenuo  ka AB kampu. Do poslednjeg momenta se nije znalo ni da li će se krenuti na vrh zbog jako loših  vremenskih uslova.  Bila je magla kad smo bili na vrhu i ostaje taj nedorečeni momenat i osjećaj da nijesmoimali potpun doživljaj tog vrha i Himalaja uopšte“ kaže Sonja Pavlović.

 

Biljana Savković

„Zbog prethodne visinske bolesti bila sam malaksala i sve mi je to teško palo. Još je ranac bio pretežak, cipele preteške. Osećala sam glad a nijesam mogla da jedem. Kad sam dobila potvrdni odgovor od Raše da se vraćamo u ABC u tom trenutku sam osjetila olakšanje jer nijesam bila u najboljem stanju, ali postojalo je i to očajanje kad su mi krenule suze i kad sam rekla „Ne! Zašto? Idem i ja gore“. Krivo mi je, naravno. Iznad je takođe mogla da seotkine lavina i da nas pokupi. Drugi zemljotres nas je sustigao pred sami abzajl. Izgubili smo se u magli nekih devet sati. Mogli smo da ostavimoživot na glečeru i to je bilo pitanje kako ćemo prenoćiti ako ne pronađemo izlaz iz glečera. Ali eto, sve se sredilo na kraju. Glavni utisak je to da sam preživjela gubljenje u Anapurnia regionu“ izjavljuje Biljana Savković.

 

Andrijana Miletić

„Ka vrhu Tharpu Chuli smo krenuli iz visinskog kampa sa 4.600m. Sam taj odlazak na  vrh i ove visine na kojima do sada nijesam bila su jedno novo iskustvo. Imala sam veliku podršku i pomoć iskusnih koleginica. One su nam pomagale svojim savjetima kao i vođa ekspedicije Raša. Sve je to išlo jednim tokom i eto, uspjeli smo da se domognemo vrha. Nosim kući jedno veliko iskustvo koje ću pokušati kao što je ideja ove priče da prenosim dalje. Nadam se da će biti još ovakvih iskustava. Impresije su velike. Dopalamise cijelapriča i sam izlazak na vrh, sve to novo što smo preživjeli“ navodi Andrijana Miletić.

 

Vesna Đoković

„Sve je ovo ogromno iskustvo. Kad smo mi možda sumnjali, a vjerujem da su i Šerpasi sumnjali da ćemo mi doći do vrha. Fiksno uže Šerpasi nijesu postavili na vrijeme nego tekonda kadami treba da se penjemo uz njega. To je  bio  najveći problemi kad je Raša rekao da će uspon trajati  osam sati.Žimarili smo 700-800m i to nije bilo lako. Međutim, svata težina  planinarenja za mene je nestala onog momenta kad sam saznala da je neko novinarima rekao da su četiri djevojke stradale u lavini od zemljotresa. Pomisao na moje i kako će reagovati je bilo za menedaleko najteže. Ipak su uspjeli da jave da smo svi dobro. Kada smo došli do Anapurna baznog kampa, sve mi je bilo lijepo. Svi su mi lijepi. To je ta neka ljubav koja se rodi u tom velikom naporu. Stvori to neko stanje da su mi svi mili ko rod najrođeniji. Kad smo došli u Pokharu,spustili se i nema više onog straha od zemljotresa, ja kažem - ide mi se na  osam hiljada metara. Kad sam ovo sve preživjela, sve ćemo preživjeti. Život je lijep“zaključuje  Vesna Đoković.

 

Radmila Krgović

Jedna  ženska ekspedicija je uspješno završena i djevojke su do vrha uspjele da savladaju velika iskušenja. Zaista treba sve to doživjeti i pored svega pronaći snagu i izdržati do vraha i nazad u nimalo povoljnim i vremenskim i vanrednim uslovima izazvanim zemljotresom. Ovu ekipu čeka neki novi vrh na Himalajima i sigurno je da će on biti iznad 8000 m. Život je lijep!

 Tekst: Radmila Krgović

Fotografije: Aleksandar Rašin i učesnice ekspedicije

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit