Ratko Odalović

                                                  Ratko Odalović, slikar

Nije mi stalo da budem savremen. Možda samo da nešto slikam....

To na mene djeluje na neki način i ljekovito. Mislim da sam dosta posvećen nekom svom slikarskom prostoru i procesu. Probam što dublje da ih shvatim a što se dublje zalazi i kopa po sebi, vjerovatno se dolazi i do neke „jedinstvenosti“. Ako je ima, vidi se na radovima

MISTIKA SLIKARSKE POETIKE

likarstvo Ratka Odalovića rasprostire se između zemlje i neba, sadašnjosti i prošlosti, jave i sna. Utemeljeno na meditativnoj osjećajnosti i lirskom senzibilitetu, ono bilježi bojama neuhvatljive vibracije hoda vremena i naboj unutrašnje moći čovjeka, sposobnog da u činu slikanja izrazi sebe i dođe do sebe. Zavirujući u tunele svoje nutrine on produbljuje granice realnosti, nastojeći da poveže intenzitet spoljašnjeg i unutrašnjeg doživljaja. 

(Petrica Duletić, istoričar umjetnosti)


Ratko Odalović rođen je 1964. godine na Grahovu. Diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gdje je i magistrirao 1993. godine. Predavač je na Akademiji likovnih umjetnosti na Cetinju. Živi i radi u Podgorici.
Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Koji pravac u likovnoj umjetnosti Vam najviše odgovara i da li imate uzora u slikarstvu?

Nemam neki pravac koji bi me odredio i u kojem bih našao prostor za ono što radim. Na taj način nijesam ni posmatrao umjetnost. Volim da gledam na neke umjetnike i neke pojave van tog konteksta, gledajući samo djelo. Uvijek mi se činilo da umjetničko djelo ima svoj život i svoje značenje, pa sam mu tako i pristupao. Mislim da ni ja ne pripadam nekom pravcu, niti volim da me negdje svrstavaju, mada, mislim da danas nema nekih posebnih pravaca. Sto se tiče uzora, dosta je toga uticalo, mozda jos utiče na to što radim. A to bi bila više priča o nekom dijalogu nego samom uzoru. Čovjek radeći puno toga prenosi u svoj lični vizuelni prostor i daje mu svoj pečat. Nije jednostavna ta priča o uzorima i uticajima, a i kad radi, stvaralac je zaokupljen svojom pričom i što više u nju zalazi manje ima prostora i vremena za druga raazmišljanja.

Šta mislite o savremenoj slikarskoj sceni Crne Gore?

Crnogorska likovna scena je vrlo raznovrsna i bez obzira na težu materijalnu situaciju djeluje dosta vitalno. Na ovom malom prostoru živi puno različitih poetika i različitih pristupa u umjetnosti. Zahvaljujući Likovnoj akademiji u zadnje vrijeme se pojavio jedan broj mlađih stvaralaca koji su unijeli raznovrsnost i živost. Bilo bi dobro kad bi se ta scena mogla ozbiljno prezentovati i u drugim većim kulturnim sredinama. Vjerujem da bi ta predstavljanja bila zapažena zbog kvaliteta a i zbog osobenosti crnogorske scene. Ipak , smatram, da su za vitalnost zaslužniji pojedinci neko sistem.

Da li Vas je Zbignjev Herbert, jedan od najvećih pisaca Poljske dvadestog vijeka, inspirisao svojim doprinosom u slikarstvu kroz svoja djela, ili je to druga veza koju ima „Izvještaj iz opsjednutog grada“ sa Vašim slikama?

Pojavio ciklus crteža koji ima neku čudnu vezu sa tom poezijom, tako da se naziv „Izvještaj iz opsjednutog grada“ sam nametnuo. To je, inače, jedan od rijetkih ciklusa koji sam radio. Drugačije pristupam radu i teško bi se moj rad (barem do sada) mogao podijeliti u cikluse. A ta poezija me našla sa nekom finom „slikovitošću“ , govori o stanju čovjeka u nekom momentu i nekoj atmosferi, a i sam grad dođe kao jak civilizacijski simbol. Inače je jako bliska veza između slikarstva i poezije. Španski slikar Huan Miro kaže: „Slikar treba da radi kao pjesnik, prvo dolazi riječ pa onda misao“ , možda tako stvari izgledaju životnije.

Na izložbi u Rimu sa ciklusom „Izvještaj iz opsjednutog grada“ ste nastupili poslije duže pauze gostovanja crnogorskih umjetnika u Italiji. Kako Vas je prihvatila publika na toj izložbi?

Čini mi se da je bilo interesantno. Izložbu je organizovao galerista Gajo Vojvodic u saradnji sa galerijom „Vosi“ i to vrlo profesionalno. Bilo je dosta ljudi iz svijeta umjetnosti, dobio sam i par poziva za neke izložbe. A o slikama su fino zborili. Moglo bi se reći da je bila dosta uspješna izložba.

Svoje slike ste izlagali sa Vojom Stanićem na sajmu umjetnosti u Dubaiju. Koliko je to podneblj zainteresovano za umjetnike sa naših prostora?

Nijesam tamo bio, pa ne mogu o tome govoriti. Galerija „Gajo“ i jedna galerija iz Praga su organizatori izložbe. Znam da je bilo veoma posjećeno. Bilo je nekih interesovanja i neki kontakti su ostvareni.
Mnogo radite. Imate li vremena da prenesete na platno sve što želite?

Ne radim baš koliko bih htio. Imam dosta i drugih obaveza. Ali imam utisak da i kada ne bih izlazio iz ateljea ne bih stigao da naslikam sve što mislim da uradim. Slikarstvo stalno otvara neke nove ponore i uvlači vas u druge prostore. Nameće vam druge priče koje bi da egzistiraju i teško ih se osloboditi. Teško mogu povjerovati da je iko to uradio, jer ovaj proces traje dok je stvaralac živ. A mozda ne bi ni valjalo da čovjek naslika sve ono sto bi želio.

Radite i kao pedagog. Koliko Vam prija rad sa studentima na Likovnoj akademiji na Cetinju?

Kako kad. Uglavnom prija. Lijepo je komunicirati sa mladim i darovitim ljudima a takvih ima uvijek. U tom procesu dolazi i do razmjene energije koja, ako je dobro usmjerena, daje i rezultate i zadovoljstvo u radu. S druge strane, teško je gledati po završetku studija njihovo suočavanje sa materijalnim problemima. Dio njih i poklekne i odustane od bavljenja umjetnošću. Nameće utisak da olako zanemarujemo, pa i gubimo darovite ljude. E,to je teška rabota.

Koji su motivi koje najčešće slikate i koje tehnike u slikarstvu koristite?

Teško ih je nabrojati a možda i nema potrebe. Mada, tu je uglavnom čovjek prisutan. Stalno se nameću i novi motivi. Radim sve ono što me provocira i što zaluta u moj vizuelni prostor. Volim da pustim da i motiv mene nađe. Koristim uglavnom klasične crtačke i slikarske tehnike. Posebne volim „uljane boje“. Odgovaraju mom senzibilitetu a i pružaju najviše mogućnosti mom slikarskom procesu i pristupu.

Koga biste izdvojili od savremenih slikara na međunarodnoj sceni?

Ima ih. Mozda Kifera, Hoknija, Rihtera, Barćela, neke Kineze i Irance i dr. Nekako je današnja likovna scena teško saglediva.

Ko je, po Vašem mišljenju, od ranijih crnogorskih slikara ostvario poseban doprinos u crnogorskom slikarstvu?

Mnogo ih ima. Svaki od njih je ostavio neki trag. Neki dio sebe. A sve je to utkalo i oblikovalo ovu našu scenu, dajući joj osobeni pečat, vitalnost i kontinuitet. Neki naši stvaraoci obilježili su i druge kulturne prostore, pa i evropsku i svjetsku umjetničku scenu. Jedan od najvecih bio je Dado Đuric, čije je grandiozno djelo obilježilo i savremenu umjetnost uopšte. Često se pitam jesmo li svjesni njegovog veličanstvenog djela.

Svaki umjetnik ima svoj pristup djelu i nešto što ga čini drugačijim. Po čemu je Ratko Odalović jedinstven i šta ga to izdvaja od drugih savremenih slikara?

Nije mi stalo da budem savremen. Možda samo da nešto slikam. To na mene djeluje na neki način ljekovito. Mislim da sam dosta posvećen svom slikarskom prostoru i procesu. Probam što dublje da ih shvatim a što se dublje zalazi i kopa po sebi, vjerovatno se dolazi i do „jedinstvenosti“. Ako je ima, vidi se na radovima.

Vedre boje na Vašim slikama odražavaju pozitivna osjećanja i bude znatiželju kod posmatrača. Kojom mitologijom se bavite u priči u nastavcima? Svaka je slika, na neki način, priča za sebe a ujedno i dio ciklusa ili veze koja je logičan nastavak.


Svaka slika je dio jedne slikarske priče i puta kojim se stvaralac kreće i onamo kuda ide. Slike nekako dođu kao putokazi na tom putu. Mozda na kontinuiranom putu ka toj jednoj slici.

 

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit