Režija je čudna stvar, čudna profesija, što i sami možete da naslutite, recimo sto reditelja režira jedan isti tekst, pa ga režira na sto različitih načina. Mislim da je divna profesija kojom se bavim, važno je da je volim i da sam nekako uspio da započnem svoj put na pravi način.

Veljko Mićunović je rođen u Baru 1986. godine. Završio je FDU u Beogradu, u klasi Egona Savina. Radio je kao asistent slavnog Jiržija Mencla na predstavi ’’Vesele žene vindzorske’’ i Paola Mađelija na ’’Italijanskoj noći’’, a samostalno je režirao tekst Januša Glovackog ’’U lovu na bubašvabe’’(diplomska predstava) u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, koja je bila izuzetno gledana i za koju je na Međunarodnom festivalu u Nikšiću osvojio prvu nagradu. Međutim, njegovo prvo čedo, režija u Slavija teatru ’’Ne šetaj se gola’’ sa Milanom Gutovićem, apsolutni je hit. Predstavu „Otelo“ režirao je u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, festivala MES u Sarajevu i festivala Grad teatar iz Budve. Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu u Beogradu, na kome je učestovovalo deset zemalja, nagrada za najbolju predstavu “Revizor” pripala je Veljku Mićunoviću.

Kako se stvara pozorišna predstava i kakav je odnos reditelja sa glumcima?

Pozorište je živa stvar. Nije kao film, nego predstava počinje da živi i otvaraju se momenti kojima glumci daju težinu, i to ode u neku potpuno drugu dimenziju. Nekada ta kompletna situacija ode u pravcu koji nije želio reditelj, a nekada dobije novu dimenziju u smislu kvaliteta. Tako je taj mukotrpan proces veoma važan zato što on na određeni način utiče na glumce. I onda, ako su glumci stimulisani, ako se osjećaju dobro u tome što rade, ta dva mjeseca otprilike, onda se to vidi po rezultatu. Dešavalo se nebrojeno puta da su fenomenalni reditelji režirali sa dobrim konceptom, a da prosto nisu mogli da se „ukače“ sa glumcima. Nisu na dobar način mogli da to prenesu na njih. Zavisi, recimo, imate situacije kada se radi sa dosta glumaca, onda reditelj pored umjetničkog napora koji treba da uloži u projekat, mora sve da drži pod kontrolom. Tada autoritet treba da dolazi do izražaja kroz ideje.
Svi mi postavljaju pitanje kako ja kao mlad reditelj uspijevam da radim sa nekim poznatim glumcima. Na to pitanje je jednostavan odgovor. Ako uspijem da ih održim, da ih motivišem umjetnički, disciplina je nešto normalno. Najvažnija stvar u pozorištu kad govorimo o odnosu reditelj – glumac, je da u svakom trenutku glumac osjeća sigurnost od strane reditelja.
Kao i obostrano povjerenje, je li tako?
Tako je. Pa kažem Vam, onog trenutka kad prestane povjerenje prestaje i motivacija i onda se desi da postanete izuzetno neproduktivni.
Kakvo je Vaše iskustvo sa prvom predstavom koju ste režirali u Slavija teatru ’’Ne šetaj se gola’’ sa Milanom Gutovićem u naslovnoj ulozi? Kako ste uspjeli da animirate poznate glumce za ovu predstavu?

Mogu da kažem da sam imao sreće jer sam na Akademiji imao dobrog profesora Egona Savina, koji me prije svega naučio zanatu i tome kako treba pristupiti poslu, što je veoma važno. Ne kretati od nekih umjetničkih dometa, nego krenuti od nekih stvari koje su kostur režije. Tek ideje dolaze naknadno. Moja prva predstava „Ne šetaj se gola“ je komedija koja se i dan danas igra, iako je bila premijera prije šest godina. Igrala se preko 150 puta u Beogradu. Zanimljivo mi je da se i danas igra iako je to neka moja studentska predstava. Međutim, moram da pomenem, glumac Milan - Lane Gutović, koji igra naslovnu ulogu i koji je dao jednu posebnu dimenziju toj predstavi i što da ne, treba otvoreno reći, na neki način privukao publiku da dolazi na predstavu.

Jeste li namjerno izabrali taj žanr – komediju, pošto je zahtjevna forma za reditelja, da biste provjerili sebe ili da biste privukli nekog od glumaca kakav je Milan - Lane Gutović?
Vraćate me u moje početke kojih se rado sjećam. Ja sam počeo od najkomičnijeg žanra. To je taj poseban žanr koji se zove vodvilj, i to je žanr koji podrazumijeva jednu visoku dozu komičnosti i kad sam pročitao taj tekst, koji sam poželio da radim, odmah sam pomislio na njega a nekako u tom trenutku on nije par godina radio u pozorištu, a sticajem okolnosti znam da voli taj žanr i da ga odavno nije igrao. Tako se to sve poklopilo, a možda je i njemu bilo zanimljivo pošto je to bila moja prva predstava.

Znači li to da je imao povjerenja u Vas i Vaš rad?
To nikad neću znati. On je zanimljiv čovjek koji voli mlade ljude u istraživačkom smislu. Voli da otkriva koje se to ideje kriju u nekom mladom, novom, neuprljanom biću, ako hoćete. Sada kada se sjetim tog procesa rada, bio je jako zanimljiv jer sam ja već na Akademiji, kako mi je to bio ispit, prošao zanatske stvari vezane za predstavu, pa tek onda sam došao na prvu probu. Onda sam bio prilično spreman, na sreću, a kod velikih glumaca to je najvažnije. Tako je moj prvi susret sa režijom bio interesantan. To je bilo mjesec dana, sjećam se kao da sam bio u nekom posebnom stanju nikad ranije doživljenom. To je umjetničko stanje koje ljudi koji nisu iz ove profesije i ne mogu da percipiraju. Kod umjetnika je zanimljivo da kad završe proces, kad ga zaokruže, dolazi neki period depresije, period od klimaksa do nekog totalnog dna, što je zaista zanimljivo. Mislim da su moji prvi koraci u pozorištu bili zanimljivi i relativno uspješni, što je važno za mlade reditelje. Jer, ako na početku karijere ne krene u dobrom pravcu, ne naiđe se na dobar odjek, sužava vam se prostor odmah u startu i nažalost gubite mogućnost da nastavite da se bavite tim poslom. Dakle, možda zvuči nihilistički ali mlad reditelj nema baš mnogo prava na grešku koliko imaju neki iskusni reditelji, kada uđu duboko u tu profesiju.

Znači da Vas je Egon Savin kompletno pripremio za reditelja?
Rekao bih da jeste. On važi zaista za najboljeg profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i smatram srećom što sam kod njega u klasi, jer sam osjećao da se otkriva u meni senzibilitet koji je uspio da prenese na jedan vrlo sofisticiran način.

Igrali ste vaterpolo u Baru koji Vas je odveo za Beograd. Pored toga što ste kao mali dječak znali koji će biti Vaš životni poziv, koliko su Vam roditelji pomogli i zaštitili Vas od početničkih grešaka, koje su neminovne za nekog ko nema podršku u profesionalnom smislu?
Zanimljivo je to da sam zapravo odrastao uz pozorište. Svi reditelji koji su režirali po čitavom eks jugoslovenskom prostoru vodili su mene sa sobom. Naravno, ja se uglavnom ne sjećam tih trenutaka, jer sam bio mali, ali je zanimljivo i to što sam rastao sa tom profesijom i na neki način je režija dospijevala do mene tako da mi nije bila nikada nametnuta. Možda ljudi koji posmatraju sa strane pomisle da sam zato što su sticajem okolnosti moji roditelji reditelji i ja izabrao tu profesiju. Ne, baš ste i vi pomenuli vaterpolo koji me prije svega odveo u Beograd, a onda, usudiću se da kažem, i kad sam otišao na prijemni na Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu poslije drugog razreda gimnazije, nisu se nešto pretjerano obradovali tome. Čak sam ja malo i na svoju ruku ušao u sve to. Naravno, kasnije im je imponovalo jer sam dobro prošao prijemni, koji je bio zaista rigorozan. Smatram da sam uzeo najbolje od njih a opet uspio da krenem svojim tokom. Kako raste broj predstava koje sam režirao, zanimljivo mi je da slušam od ljudi da moje predstave ne liče ni na očeve ni na majčine. Dobro je da taj uticaj nije direktan nego da je više pedagoški. I to mi je mnogo pomoglo pošto su oboje pedagozi, jer su mi u nekim trenucima, recimo kada mi je bilo potrebno razlučiti ne kreativno nego više rekao bih iskustveno mogli pomoći. Ali režija je vrlo čudna stvar, čudna profesija, što i sami možete da naslutite, recimo sto reditelja režira jedan isti tekst pa ga režira na sto različitih načina. To je divna profesija, važno je da je volim i da sam uspio da započnem svoj put na pravi način.

Vrlo ste ga kvalitetno i hrabro započeli, što govore i predstave koje ste režirali. Imali ste prilike da radite i kao asistent slavnih reditelja Paola Mađelija i Jiržija Mencla. Koliko Vam je važno to iskustvo?

Veoma važno. Žao mi je što nisam više asistirao u životu, i sad se malo kajem zbog toga. Jer, proći rediteljski proces kao reditelj, a gledati strane je užasna privilegija, pogotovu ako je reditelj velike sposobnosti i velike karijere. Onda zaista ima šta da se nauči. Čak i učiti na greškama tih velikih reditelja, nebitno kolika je karijera i kolika su iskustva u životu, uvijek postoje greške u tom procesu. I meni je to bilo veliko blago, imo sam šta da naučim prije svega u odnosu reditelj – glumac. O tom procesu rada, razgovoru sa glumcem, razgovoru o detaljima teksta, o nekim unutrašnjim sofisticiranim odnosima kod glumaca. Ustvari, kako reditelj uspijeva da izvuče kod glumca nešto što ne pokazuje na prvu loptu, kako ga istražuje zapravo. To je nešto što veliki reditelji uspijevaju i što treba učiti. Ponavljam, svaki mlad čovjek na akademiji i poslije akademije kada krči svoj put, treba što više da asistira na projektima jer čini mi se da je svaka asistentura kao makar jedna godina studiranja akademije.

Asistirajući slavnom Jiržiju Menclu na predstavi ’’Vesele žene vindzorske’’ imali ste privilegiju da jedan dio predstave sami kreirate.
Jeste, to je bio trenutak kada je Mencl imao neki grip, i dogovor je bio da dvije probe držim ja. Bilo je veoma zanimljivo. Bio sam na drugoj godini Akademije i to je bila predstava „Vesele žene vindzorske“ po tekstu Šekspira. Scena je bila već postavljena kako je on namjeravao i došlo je do nekog problema. Sa nekoliko ideja mi smo uspjeli da scenu potpuno okrenemo i da je otvorimo na jedan nov način, u konceptu komada. Zvuči kao anegdota, kad je došao i vidio scenu rekao je da je bolje urađena nego što je on postavio. To je zanimljivost vezana za jednog oskarovca.
Recite nam nešto o Vašoj saradnji sa Paolom Mađelijem na predstavi „Italijanska noć“.

Paolu Mađeliju asistirao sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu na „Italijanskoj noći“ . Bila je to njegova prva režija u Beogradu poslije dvadeset godina. On je imao veliku karijeru i veliki broj predstava je uradio u Beogradu i zanimljivo je da je to na neki način bio njegov kam- bek kada je Beograd u pitanju. I to je jedinstveno iskustvo. Mađeli ima potpuno različit pristup pozorištu u odnosu na Mencla. Dijametralno različit pristup i kada je odnos sa glumcima i saradnicima. Paolo je prijatelj mojih roditelja i moj, prilično sam bio vezan za njega i usudiću se da kažem da je njegov umjetnički rad na neki način uticao na ono što sam kasnije nastavio da radim.

Vaša diplomsku predstava „U lovu na bubašvabe“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu je dobila dobre kritike.
Imam lijepe uspomene za tu predstavu, jer je diplomska i samim tim nosi posebnu težinu. Rado je se sjećam, iako se nažalost ne igra više od prošle godine. Ali igrala se dvije sezone, što nije malo.
Izjavili ste da nećete doći u Crnu Goru da radite dok se na neki način ne dokažete kao reditelj u Beogradu. Znači li to da ste sa predstavom „Otelo“, koju ste režirali u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, festivala MES u Sarajevu i festivala Grad teatar Budva, ispunili svoje obećanje?

Otelo je zanimljiva koprodukcija, privukao me prije svega tekst, a onda i ponuda. Možda i nisam ispoštovao do kraja to što sam rekao, da sam se prerano vratio – uslovno rečeno. Ali to je tako kod umjetnika, ne mogu da izdrže kada ih nešto vuče umjetnički, kada im hrani senzibilitet. Najvažnije kod tog projekta je da je on zaživio na kraju, bez obzira na probleme, koji su bili uglavnom finansijske prirode, da je projekat ugledao svjetlost dana i da se izrodio u jednu relativno uspješnu predstavu koja se i dan danas igra, iako je prošlo dvije i po godine od premijere. Nadam se da će se igrati i ubuduće. Stvar je prilično čista s moje strane, jer gradim karijeru prije svega u Beogradu, što će vrijeme i pokazati. Sledeće godine me tamo čekaju tri projekta u tri beogradska pozorišta. Ali nikako ne bježim od ove sredine već bih volio da i ubuduće ovdje pravim dobre predstave.

(kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa)

Razgovarala: Radmila Krgović