Ja slikam iz želuca iz nekog svog osjećanja. Ne stavljam sebi neki zadatak već mislim da je umjetnost prije svega nešto što je unutrašnje, ljudsko u čovjeku, koji radom uključuje um, obrazovanje, likovna iskustva. Ljudi koje ja slikam, to je u stvari moj svijet. Moje djetinjstvo, moja mladost, moja porodica, svi moji živi i svi moji mrtvi.

"Uvjeravaju nas da je počela era „druge umjetnosti“ lišena estetskog sentimentalizma one „prve“. A onda se pojavi Zorić, koji pokaže da (još) postoje stvaraoci koje pokreće stihija, nagonska estetska emotivnost. Taman pomislimo da je u umjetnosti sistem potisnuo instinkt, a onda iskrsne stvaralac eruptivnog izraza, zaronjen u ono izvorno, iskonsko biće, iskazano mimo pseudoistorijskog konteksta i da u tome, na način više nego začuđujući, povede dijalog sa „ovim vremenom“. U poplavi ostvarenja suprotno usmjerenog aktivizma koji, ne na manje paradoksalan način, hoće da spoji nešto „lično“, akutno sa univerzalnim, lokalnim (u fizičkom određenju) i evropskim, svjetskim ( u geografskom okviru), pomišljamo da umjetnika poput Zorića više nema, niti ih može bitI.

Ove riječi poznatog likovnog kritičara Đorđa Kadijevića umnogome definišu stvaralački opus Naoda Zorića. Slikara koji je od samih početaka postao osoben i prepoznatljiv i kao takav traje. Njegove izložbe uvijek su nailazile na dobar odziv publike a ona prošlogodišnja u Beogradu svrstana je u 10 najprestižnijih događaja. Zorić se nedavno (opet) predstavio ljubiteljima njegovog slikarstva u glavnom gradu i, kako nam reče, u Podgorici je prisutan bar jednom u dvije godine. Mišljenja je da je to jedini centar u Crnoj Gori gdje ako se ne predstaviš svojim slikama kao da ne postojiš.

Kako biste opisali crnogorsku umjetničku scenu?

Vrlo, vrlo je loše, čak, štaviše, usuđujem se da kažem da situacija nikad nije bila gora. No, postoji razlog i opravdanje. Znam kako su nekad za vrijeme bivše Jugoslavije živjeli umjetnici a kako danas. Realno, tada je bilo drugo vrijeme i svima je bilo jednako. Danas su umjetnici prepušteni na milost i nemilost. Mediji se zadovoljavaju time da ispune rubriku iz kulture, ali društvo svemu ne daje neku važnost. Kultura u Crnoj Gori je na veoma niskom nivou. Ovo ne kažem da bih bio od onih ljudi koji napadaju već da kao čovjek koji želi dobro kulturi Crne Gore, ukažem na to da se time treba pozabaviti i da to bude jedan glas više.

Kakva je uloga publike, da li joj se nudi dovoljno programa i da li umije da prepozna kvalitet?

Sve je to usko povezano. Kao lanac. Ako jedna karika pukne, onda on ne funkcioniše. Mislim da publika nije do kraja zrela da bi shvatila neke ozbiljne stvari i to malo što se dešava u Crnoj Gori. Međutim, publika nije kriva, sve je to neko opšte stanje. I kad ima događaja mali je odziv publike. To je problem kojim mi treba da se bavimo. Zašto nemamo tu publiku, potrošače. Problem je mnogo veći i nije problem kojim bih se ja bavio. Ja imam drugi problem - da slikam.

Nije to valjda problem?!

I te kako. Najveći je problem baviti se samim sobom. U mom slučaju to je slikarstvo. Naravno, to je pozitivan problem, problem bavljenja sobom, promišlju nekom o sebi, svijetu, postojanju, životu, svim onim što nas okružuje. Zašto, kako, ona vječita pitanja.

Koliko je likovna scena u Crnoj Gori konkurentna?

Ne samo likovna, jer pripadam onim ljudima koji misle da biti intelektualac ne znači baviti se samo svojim poslom, već iole poznavanje neke kulturne, društvene, zašto ne i političke scene. Trudim se da, koliko je moguće, sve to propratim. Mislim da je Crna Gora prostor koji rađa kreativne ljude, da ne kažem onu narodnu-jako pametne ljude, i na prostoru bivše Jugoslavije po broju stanovnika po tome je bila na prvom mjestu. Međutim, da bi ti ljudi udahnuli vazduh i krenuli dalje, treba im podrška. To je kao u sportu. Oni se takmiče u nekim pojedinačnim sportovima, koji su uvijek skuplji nego kolektivni, i mi u njima možemo da imamo šansu - a to su slikarstvo, književnost. Generalno, treba time više da se bavimo a ne nekim drugim stvarima. Tu je potrebna malo veća ozbiljnost. No, možda ja nijesam u pravu.

Ako nema materijalnih sredstava, postoji li kod onih koji o tome treba da brinu želja da se pomogne?
Ne razumijem tu riječ koja slovi ne samo kod nas već i šire - ekonomska kriza. Meni to uopšte nije jasno. Šta ta riječ znači? Od kada sam se rodio kod mene ta kriza postoji. Ona postaje izgovor i opravdanje za neuspjehe i naš nerad. Kao što je moja majka znala od malo sredstava da napravi ručak i da on bude vrlo ukusan i zadovolji čitavu porodicu, tako mislim da jedno društvo može napraviti isto. Samo treba volje i pregnuća. A toga danas nema ni na vidiku. Čini mi se da smo upali u kolotečinu koja se zove potrošačka, uzmi što možeš kao da sjutrašnji dan ne postoji. Prosto se pitam, da li mi ljudi volimo jedni druge, da li volimo svoju djecu, porodicu, braću, rođake. Ne postoji ona neka šira ljubav, zajedništvo, što bi hrišćani rekli neka sabornost.

Od početka do posljednje izložbe šta se to promijenilo u tvom slikarstvu i zanatski, idejno?

Po svojoj suštini u karakteru specifično se ništa nije promijenilo. Bez lažne skromnosti, od prvih dana, period posle akademije kada ja nastupam, nije se suštinski promijenilo. Ja sam vrlo rano shvatio da je ovo moj svijet, samim tim moj život, da ga moram živjeti iskreno i nikako drugačije. S tog stanovišta moja umjetnost nije imala nekih strašnih promjena i oscilacija. U drugom smislu da, ona jeste. To je više proizvod godina, zrelosti, sazrijevanja, nešto što je pitanje pameti, intelekta, obrazovanja, svega onoga što prati jednog čovjeka kroz njegov život. Naravno, logično nije isto kako sam razmišljao i znanje i informacije koje sam imao i strpljenje i pamet sa 20 godina kao i danas što imam.. Ja slikam iz želuca iz nekog svog osjećanja. Ne stavljam sebi neki zadatak već mislim da je umjetnost prije svega nešto što je unutrašnje, ljudsko u čovjeku, koji radom uključuje um, obrazovanje, likovna iskustva.

Što se tiče tematike, ima li tu promjena, da li i dalje ostaješ vjeran karakterističnim i karakternim likovima koji te okružuju i po kojima si postao prepoznatljiv?

Ne da ostajem dosledan tome nego mi se, bar u ovom trenutku, čini da sam sve više u tom problemu. To je težak i ozbiljan problem i vrlo rano sam ušao u njega, gledajući po svojim godinama za ovaj tako ozbiljan problem koji se bavi prije svega psihologijom čovjeka. Jednostavno u genu to svom nosim. Prije svega ja se bavim problemom svoje porodice, svog okruženja koje sam imao kad sam odrastao. LjudI koje ja slikam, to je u stvari moj svijet. Moje djetinjstvo, moja mladost, moja porodica, svi moji živi i svi moji mrtvi. U stvari ja slikam samog sebe. Uspjeh svakog slikara je da pronađe kod sebe ono što je unutrašnje, samog sebe.

Da li novi umjetnici bježe od toga i bježite li vi od novih umjetničkih izraza?

To je pitanje za dublju priču i analizu. Ne volim radikalizacije moderno-nemoderno. Ne znam šta znači to moderno. Za mene je „Gavran hrani Svetoga Iliju“ i te kako moderna. Postoje samo neki novi pravci u izražavanju, drugačija razmišljanja koja su proizvod načina života, pojava neke nove tehnologije, sistema življenja. Iako sam čovjek koji se bavi, kako se školski kaže, štafelajnim slikarstvom i te kako sam sklon da o tome razmišljam i da to prihvatim. Nijesam od onih koji to po svaku cijenu a priori odbacuju. Sve što je doživljeno, sve što je urađeno istinski i iskreno, što je izraženo velikim radom i razmišljanjem, unošenjem emocija, to mora da bude dobro. Mi ljudi smo jedinke sami za sebe i samim tim različiti. Neko u tom smislu razmišlja, neko je takav konceptualno, neko u smislu klasičnog slikarstva. Mi u Crnoj Gori očigledno kao društvo nijesmo zreli do kraja, držimo se slijepo nekih provjerenih stvari.

Koliki je doprinos Likovne akademije na Cetinju?

Ja sam prva generacija koja je završila i mogu da kažem da je Likovna akademija na Cetinju i te kako promijenila uopšte likovnu kulturu u Crnoj Gori. Ne samo da je proizvela određene umjetnike, već je doprinijela drugačijem načinu razmišljanja o umjetnosti, slikarstvu, skulpturi. Njeno otvaranje je opravdalo smisao.

Nezaobilazni dio likovne prezentacije su i kritičari, kolika je njihova sposobnost da donesu kvalitetan sud o djelu i umjetniku na prostoru Crne Gore?

Tu i tamo, postoje u malom broju izuzeci, već im negdje posustaje snaga i kažu - čemu to. Svaki iole ozbiljan kritičar, prema mom razmišljanju, treba da prati ne samo likovni rad jednog autora, već njegov život u stopu, kao sjenka. Da bih ja pisao o nečemu i sudio o nekom djelu, trebalo bi da dobro poznajem tog čovjeka. Da znam koje su to pobude, zašto on to radi i kako. Mislim da danas likovna kritika u Crnoj Gori nije u toj mjeri jaka koliko bi trebalo i za to postoje višestruki razlozi. Prije svega, mali broj stanovnika, znamo se svi i spremni smo da dajemo jedni drugima hvalospjeve. Nijedno društvo ne može da postoji ako nema kulturu. I u ratnim vremena ozbiljne države su izdvajale novac za kulturu. Kultura je identitet jednog naroda, snaga države, snaga naroda, pitanje opstanka.

Kakvi su ti planovi, da li ćeš se ograničiti na ove prostore?

Nikad nisam imao planove, jer vjerujem da čovjek ne može do kraja da isplanira ono što bi želio i htio. Možete ako želite da sudite nekome, da ga ubijete ili nešto drugo, u Božjim zakonima imate pravo samo na patnju, a na presudu nemate. Patnja će vam biti nagrađena. Ne planiram ništa, a želim samo da radim, a rad prouzrokuje muku, patnju koja će biti nagrađena

Kako prostor na kojem živiš i radiš Kolašin –Bar, utiče na tebe kao stvaraoca?

Prostor je uvijek na mene uticao, pa i ovo što danas slikam je proizvod prostora u kojem sam rođen, mirisa koje sam pokupio. Sada više boravim u Kolašinu i taj prostor meni odgovara kao problem kojim se ja bavim. To imam u okruženju, tom psihologijom se bavim, to unutrašnje, misaono, filozofsko, ono što svaki čovjek koji želi da mu ovaj život ne prođe tek tako. Taj prostor i slikarstvo mi to omogućava, preko njega jedino spoznajem i učim i to tako ide.

(RENOME BROJ 2.)

Razgovarala: Ljubica Božanović