Slikarstvo Luke Berberovića je, zbog ispoljene individualnosti, zbog tematske koliko likovne samosvojnosti, otežano stilski locirati. Ono opstaje izvan terminološki prihvatljivih kvalifikacija. U namjeri da ga u tom pogledu bliže odredimo, dolazimo do stanovišta da se prema svojim odlikama može smjestiti u veliku porodicu fantastičnog slikarstva, koja je u umjetnosti Crne Gore nekad zauzimala dominantno mjesto. Luka je po vokaciji bliži umjerenoj, lirskoj, tačnije poetskoj varijanti mediteranske provinijencije prije nego ortodoksnom nadrealizmu Dada Đurića ili Uroša Toškovića kojima je generacijski blizak...

                                                                                                                                                                                                                   Zdravko Vučinić

Luka Berberović

Luka Berberović je rođen u Morinju, Boka Kotorska, 1934. godine. Akademiju za primenjenu umetnost, odsjek slikarstvo, završio je u Beogradu 1958. godine. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1960. godine. Dugi niz godina bavio se pedagoškim radom: bio je profesor u čuvenoj Umjetničkoj školi u Herceg Novom od 1959-1966. godine. Na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću – odsjek slikarstvo, predavao je kao profesor od 1969-1987. godine. Imao je preko četrdeset samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je prestižnih nagrada za likovno stvaralaštvo.

Dolazimo u Morinj uskim kaldrmisanim ulicama. Malo nam je teže da nađemo kuću Luke Berberovića, našeg poznatog slikara. Ipak, po instrukcijama stižemo do odredišta. Nedjelja je, novembarsko sunce koje nas je pratilo putem do Morinja, ovdje je zastalo za okolna brda i osjeća  se lagana svježina. Dočekao nas je Luka na ulici. Veseo, srdačan pozdrav i prijateljska dobrodošlica  doprinijeli su da smo se zadržali duže od planiranog. Smjestili smo se u dnevnom boravku okruženi  Lukinim slikama koje krase bijele zidove.Tu je i klavir, gitara, a u uglu kamin. Lijep i topao ambijent. Na spratu je Lukin atelje, s puno svjetla i toplote s prozora na krovu. Luka nam pokazuje  atelje, slike, a na  komentar da je kuća lijepo uređene  dodaje: »Kuća je kao žena. Ako se ne doćera, đžaba joj sve.»

Koliko Vam je iskrenost važna?

Čovjek u razgovoru treba da bude iskren i kada je umjetnost u pitanju i kada su ljudi u pitanju. Ne treba lagati. Uvijek   sam se  osjećao loše kad sam nešto uradio što nije lijepo pa mi padne na pamet  poslije možda i deset godina kakvu sam  glupost tada rekao ili uradio. Onaj kome sam loše uradio ili rekao,   možda se  toga i ne sjeća, ima on svoje preokupacije. Ali ja  pamtim. 

Da li je skrenost ta vertikala koju živite i u umjetnosti?

Mora tako da se živi, pa ni umjetnost  ne može drugačije. Poslije rata je bio socijalistički realizam u pozorištu, slikarstvu   i  literaturi. Bilo je jadno. Ljudi su vidjeli  šta je to,i  s tim  su  brzo raskrstili,  nije moglo opstati na lošim temeljima neiskreno, parolaško. Ništa se ne može bez  prave osnove uraditi. Krenuli smo da gradimo nekakvo društvo,  i to je možda  moglo da se desi u nekim idealnim uslovima koji su  utopija. Vrijeme u kome živimo  daleko  je od idealnog. Laž, o njoj je riječ, s njom se ne može živjeti. To mogu oni koji moraju iz određenih razloga da lažu. Postoji pozitivna laž.Treba znati koja je laž korisna. Sjećam  se  moje  izložbe prije dvanaest godina u Herceg Novom. Padala je kiša. Na izložbu je došao Veljko Milatović. Kako ja slabo vidim, rekao sam mu da sam ga prepoznao, da bih ga malo ohrabrio iako sam vidio da nije dobro. A on meni, ipak, kaže: A, moj Luka, pušti tu priču, znam ja najbolje kako sam.

Pročitao je Vašu dobru namjeru?

Jeste, ali ja sam htio da ga malo razvedrim, makar na trenutak. On se stvarno potrudio da dođe na moju izložbu, jadan i čemeran,  još i kiša  pada.  Obradovao me. Volio  je umjetnost.

Kakvo je vrijeme bilo kada ste bili student?

Pa, mislim da je svako vrijeme imalo  svoje specifičnosti. Mi smo živjeli poslije rata drugačije. Drugi sistem, druga ekonomija, drugi ekonomski standardi. To se odražavalo i na slikarstvo, međutim, sve je drugačije kad si mlad. Onda nam je  sve izgledalo ružičasto. Zašto? Zato što ispred sebe vidimo budućnost. Drugačije  vi gledate na budućnost sada zato što ste mladi nego ja. 

Vi ste proživjeli  stvaralački i umjetnički život.

Jesam. Bilo je  svašta,  dobrog i lošeg, više lošeg, bar kad sam ja u pitanju. Moralo je da bude tako, ali ne mogu da kažem da sam nezadovoljan s te strane. Znate u kom smislu? Ono što sam tada radio i ovo što je kasnije rađeno nije isto. Sada je stagnacija iz drugih razloga, ali to je, ipak, u korist ovog novijeg što radim. To je bolje, zrelije, pametnije. Bilo je potrebno vrijeme da bi se sve to postiglo.  Međutim, ne govorim to da bih pobrao aplauze, ja znam svoje mjesto, ne treba  velika mudrost, niti tražim nešto veliko  da dobijem, nego  govorim o onome šta sam  bio, šta sam radio, koliko sam mogao, a poslije i koliko sam uradio. Dakle, evidentan je veliki napredak i to me zadovoljava. Ne govorim  zbog poređenja s drugima, govorim samo o svom radu.

Vi  ste najveća konkurencija  sebi.

Sam sebi, mučim se, radim, probam. Pratim kad mogu šta drugi rade, da bih ponajprije doznao đe sam ja i šta bih  tu mogao da iskoristim. Šta je to što bi moglo tamo da se vidi, a što bi meni dobrodošlo? 

Kada je Luka Berberović počeo  da se zanima za slikarstvo?

Ne sjećam se. Bio sam dijete. Kad bi se neka knjiga preda me našla, ja bih po njoj  crtao, nešto me vuklo ka tome. Mnogo više ljudi ima smisla za neke djelatnosti, ali je stvar u tome što nijesu preokupirani time, pogotovo kasnije. Negdje 1955. godine otprilike bio sam na izložbi u Beogradu koja se zvala „Likovni doživljaji djeteta“ u galeriji ULUS-a. Bili su to izvanredni radovi. Oduševljen, pitao sam mog profesora, poznatog kritičara Pavla Vasića, doajena jugoslovenske kritike: „Profesore, šta je ono?“ A on meni: „Pa, znate Luko (mene su zvali Luko u Beogradu a ne Luka),  jedan od njih će biti automehaničar, jedan će se propiti, jedan će biti profesor, jedan će biti ljekar, jedan će biti  ništa, a možda će neki od njih  i biti slikar.“  Tako se u životu desi, ljudi se u početku zalete, ima  entuzijazma u jednom trenutku za nešto, a onda poslije  razmišljaju na drugi način. Druge su okolnosti,  nije uvijek   sitacija u kojoj je sve pogodno da bi se nešto razvilo. 

Da li je kod Vas muzika bila konkurencija slikarstvu?

Kao dijete  želio sam da se bavim muzikom, ne da budem profesionalac, volio sam muziku. Međutim, ja sam htio  slikarstvo. Možda bih više postigao u muzici, pošto sam, bar tako kažu, bio   dobar tenor.  Danas   me muzika ne vuče, evo tu je bio  radio,  sad ne znam ni gdje je,  nijesam ga upalio godinama.  A to sam vazda njegovao i u ateljeu i u društvu, ali ne, nijednog trenutka mi nije palo na pamet da bih  mogao muzikom da se bavim.  Ima jedna interesantna stvar koju želim da ispričam.  Nekada je u Radio Titogradu gostovao   Pablo Kasals, čuveni violončelista, pa kad su ga pitali  čime bi se  bavio da nije muzičar, violončelista,  on je odgovorio  - bio bih slikar. Izgleda da su muzika i likovna umjetnost uglavnom povezane. Na primjer,  Vojo Stanić je vrlo muzikalan čovjek. Pokojni  Bato Pravilović divno je pjevao. Puro Đurić je volio  gitaru  i pjesmu. Dakle, ne svi, recimo ima onih koji nemaju sluha  nimalo, ali uglavnom su vezani za muziku na neki način.

Sa primarnim  izvorom kreativnosti, ipak, negdje postoji  veza između muzike i slikarstva.

Da, izgleda. Pa,  ima jedan pravac u modernoj slikarskoj  umjetnosti koji se zvao orfizam,  a njegove pristalice  su željele da bojama  izraze unutrašnji  muzički doživljaj.  Ono što sam ja vidio je drugačije, možda  nisam tu dovoljno suptilan,  jer ima ljudi sa širim dijapazonom saznanja, pogotovu u tom velikom svijetu gdje se mnogo toga tokom dana vidi, za razliku od mene koji živim u  malom zaboravljenom ruralnom prostoru. Orfizam je umjetnički avangardistički pokret nastao 1911. u Francuskoj. Dobio je naziv prema mitskom pjevaču/sviraču Orfeju. Orfisti koriste  uglavnom «apstraktne» krugove, tj. prstenove različitih svijetlih boja, nalik ponekad dugi ili širenju talasa zvuka. Orfističke slike nijesu nikad posve nepredmetne, jer je na kompozicijama uvijek ostala barem neznatna okosnica oblika prepoznatljive stvarnosti: otvoren prozor, Ajfelov toranj, avion  ili nešto drugo. Glavni predstavnici orfizma su Robert i Sonia Delaunay.

Koja slikarska tehnika Vam  omogućava   najkvalitetniji izraz?

Kao đaci  smo njegovali uglavnom akvarel, pomalo tempere. Međutim, ulje i pastel su kod mene najprisutniji. Pastel  je nastao kao posljedica tadašnjih saznanja. U sazrijevanju shvatio sam da mi nešto sa bojom fali, nije kako treba, da mi neđe nedostaje boja, neđe sam malo tvrd, štur, oskudan i slično. I onda sam shvatio da bi možda pastel  pomogao u kompletnijem izrazu. Zašto pastel?  Kod pastela je interesantno to što on za svaku boju ima svoj pastelni štapić. Uglavnom, mada ne mora  uvijek da bude tako, jer  sam toliko pastela uradio da sam  i  sa manjom količinom boja postizao slične efekte kao sa više pastela. Ima ih i do 360  boja.  Nikola Vujošević  je imao garniture od  po 300 i više boja i on uzme onu koja mu treba,  a ja  radim sa četrdesetak ili sa 60 i onda gledam  kako  da postignem to što želim i to  mi je poslije i kod uljanog slikarstva puno pomoglo. Mada, ulje je drugi materijal, ne može se baš eksperimentisati, jer sam i to probao. Ne može, jednostavno svaka tehnika, svaki materijal ima svoje osobine i kao takav  se koristi. Umjetnik  će za  ono što želi da izrazi uzeti onaj materijal koji mu u tom  trenutku najviše odgovara. Možda nešto može u akvarelu a ne može u ulju. Isto tako i  kamen i bronza nemaju iste potencijale za izraz umjetnika. Ja dosta poštujem skulpturu ali sam prema drvetu prilično ravnodušan  u odnosu na kamen i bronzu. Mada se ne bavim tim, nego ima nešto što meni lično nedostaje kod drveta ili ja nijesam možda upoznao tu vrstu drveta koje bi mene, da kažem, oduševilo,  kao  što  imam doživljaj kada  gledam kamen ili bronzu.

Rekli ste da ne volite da se bavite izložbama. Zašto?

Slikar slika u ateljeu. Kad želite da predstavite  to što ste htjeli da naslikate, onda su potrebne izložbe.  Slika je napravljena da bi neđe visila, napravljena  i za to da se proda, jer možemo mi biti romantični koliko god želimo, ali ipak je slika  namijenjena tržištu. Ovo je realnost. Istinski,  volio bih da ne moram da pravim izložbe....

(Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa Renome)

Razgovarala: Radmila Krgović