Vojo Stanić - Volim život
"Identitet jednog naroda je kulturni identitet. Nema drugog identiteta" kaže naš sagovornik
 
Vojo Stanić je rođen 1924. godine u Podgorici. Djetinjstvo provodi u Nikšiću i Šavniku. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Nikšiću. Diplomirao je 1951.godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu – vajarski odsjek u klasi prof. Alojza Dolinara. Nastanio se u Herceg Novom i počeo je raditi kao profesor u Školi za umjetničke zanate. Od 1952. godine je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Oženio se vajarkom Nadom, rodom Marović, iz Luštice. Rađa im se sin Tomo, pijanist. Godine 1958. studijski boravi u Parizu gdje se upoznaje s nasljeđem nadrealista i s djelima velikih majstora. Najviše vremena provodi u Luvru. Nastavlja da se bavi pedagoškim radom u svojstvu profesora Više pedagoške škole na Odsjeku za likovno obrazovanje u Herceg Novom. 1968. po drugi put je dobitnik Trinaestojulske nagrade. Dva puta boravi u Norveškoj (1966/68). Ugledni brodovlasnik Skaugen u svoju ploveću galeriju uključuje trinaest njegovih slika, uz djela Braka, Tuluza - Lotreka, Hartunga i drugih. 1973/74. Boravi u Rimu. Izlaže u galeriji Giulia. 1956. Prve slike portrete i pejzaže izlaže u Titogradu i Beogradu.
1997. godine Vojo Stanić predstavlja Crnu Goru na XLVII Venecijanskom bijenalu. Profesor Robert Bojers Univerziteta u Saratoga Springsu, nedaleko od Njujorka upućuje mu poziv za gostovanje. 2004. godine prihvata poziv profesora Roberta Bojersa i prvi put boravi u SAD. Na Skidmor Koledžu (Saratoga Springs) održana je samostalna izložba njegovih slika. 2005. godine u umjetničkoj galeriji Zuraba Ceretelija u Moskvi otvorena je njegova samostalna izložba.  2007. godine Gayo Galerie u saradnji sa izdavačkom kućom Willson Publishers iz Londona izdala je monografiju Vojo Stanić /Jedrenje na snovima. 2012. godine izlaže u Kini u: Muzeju umjetnosti kineskog milenijumskog spomenika u Pekingu i umjetničkoj galeriji Lju Haisu u Šangaju. Preminula je njegova muza ‒ životna saputnica Nada Marović Stanić ugledna crnogorska vajarka.

Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. 1960 - Trinaestojulska nagrada za slikarstvo, Titograd 2014. godine, dobitnik   je Trineastojulske nagrade za životno djelo. 

 

  

Sunčani aprilski dan u Herceg Novom, bio je u skladu sa ljepotom koju živi Vojo Stanić u svojim slikama i sa svojim prijateljima. Imamo  zakazan sastanak u prijepodnevnim satima. Spuštamo se skalinama ka moru. Na terasama ispred lokala, ljudi sjede  i ispijaju svoje piće pored mora, ispred Vojove kuće. U lijepo zdanje se penjemo skalinama gdje nas dočekuje sa osmijehom naš domaćin, Vojo. Toplina ambijenta i pozitivan duh umjetnika nije svakidašnji događaj. Razgovarali smo na više tema. Kod Voja je sve lako, spontano, prirodno. Sa toliko skromnosti koja može svakoga ganuti i podstaći da bude bolji, plemenitiji i radosniji kada se vrati sebi i životu. Ovakve ljude trebamo svakodnevno citirati,  pa ćemo i mi sami biti bolji i lakše nositi snove  stazom života.

 

Vojo Stanić

Riječi su kao trešnje

„Kad je radio sa mnom intervju jedan novinar, prepravio je moju izjavu. Prvo, razočaran sam s onim što sam ja rekao, a još više sa onim što je onaj poslije to prepravio. U jednom razgovoru ja sam rekao: „Centar je svijeta - đe si ti“ misleći na svakog od nas kao pojedinca. Je li tako? A on,  u nekoj najboljoj namjeri da mi pomogne, stavio je: „Centar je svijeta  - đe smo mi“  a to je baš suprotno od onoga što sam htio da kažem. Jer, mi smo svi,  pošto je svaki čovjek unikat, i svaki živi u svom svijetu, mislio sam na to. Ali on, znači, to nije razumio. I samo je to prepravio, a one gluposti koje sam rekao ostale, to nije. A onda, intervju kad se pravi, to je razgovor. Razgovor je uvijek na nivou ograničenijega, jer ako ’oćeš i glupljega. Je li tako?  Jer, on  ne može da prelazi tu svoju granicu. S obzirom da ne može praviti razgovor, recimo o ma čemu. U matematici, recimo,  ako ne znaš da računaš dalje od stotinu, onda ne možemo sprovoditi razgovor na milion, s obzirom da se zaustaviš tu. Je li..? A onda intervju, to sam isto rekao nekim gospođama što su dolazile da prave intervju: „Ako razgovaraš s nekim čovjekom koji je dosadan, dosadna si i ti“. Znači,onaj ko pravi intervju, on treba da animira sagovornika, jer nemaš volju sa svakim da razgovaraš ono što možeš.  Ima jedna italijanska poslovica koja kaže: „Riječi su kao trešnje. Jedna vuče drugu“, znači, razgovor je takav. Mi nikad ne znamo đe će se završiti razgovor koji je započet. Je li tako?

"Riječi su kao trešnje" a ukus im daju sagovornici

Dječje igre

 Rođen sam u Podgorici.  „Nije mi se sviđela“ . Moji  su se preselili u Nikšić kada sam imao godinu dana. Živio sam prvih dvadeset  godina u Nikšiću a ostalo vrijeme ođe u Herceg Novom. I vazda sam govorio, a i sada kažem da sam Nikšićanin, iako se nijasam rodio tamo ni ja ni otac mi, ni majka. Razmišljam na nikšićki način, ali onoga vremena, ne današnjeg. Mi smo igrali one obične, bezazlene đečje igre. Jer danas je sofisticirano i to đetinjstvo. Recimo, sad vidim dijete od osam- devet godina  –  zna više nego ja. Imao je internet i umjesto da to slaže u glavu on to slaže u džep, onaj internet.  To je greška.  Bile su one obične đečje igre koje smo sami iznalazili da se igramo.  Đetinjstvo je vrlo važno. Baš! Tada se formira čovjek. I đeca se druže. Ona  se druže i s onom generacijom s kojom su i odrasla na kraju. I tu se formira i ona svijest.

 

Fotograf: Duško Miljanić

Razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena u razmišljanju

Ogromna je to razlika. Totalno se promijenio svijet. U  našoj Crnoj Gori, a i u ostalim republikama pretpostavljam, ali govorim ođe, đe znam, tu sam živio, tu se dogodilo nekoliko revolucija koje su porazne. Revolucija inače znači – prevrat, kad se prevede na naš jezik. Je li tako?  Revoluciju možeš dignut, recimo, možemo se noćas dogovoriti, zauzeti televiziju i Vladu i promijeni se vlast. Je li? Promijeniti samo vlast a ništa drugo.  U kulturi ne postoji revolucija. Ne možeš preko noći postati kulturan, ali preko noći možeš srušiti državu. Kod nas je bila prvo Kraljevina Crna Gora, onda je došla Kraljevina Jugoslavija, ona je negirala sve što je bilo prije: grb, himna i ona je dala nove udžbenike, nova imena ulica, novi junaci, nova istorija, i ona je trajala dvadeset  godina pa je došla  komunistička Jugoslavija. Ona je, takođe, negirala sve što je bilo prije. Znači: nove ulice, nova imena, novi udžbenici, nova istorija, novi heroji, novi spomenici. Pa je propala i ona, takođe. I, šta se dogodilo? Svaki put smo počinjali u prvi razred. Svaki put počinjemo kao da smo tek nastali. Nemamo kontinuitet, što je najveća vrijednost Evrope. Tamo nije bilo revolucija. Taj kontinuitet koji tamo traje hiljadu godina je najvrjedniji. Ne bavim se politikom, ali ja glasam za Vladu, nije važno kakva je,  samo neka traje. Neka nešto traje kod nas. Da se  jedanput  zaustavimo. Da se bavimo stvarno razvojem. Je li tako?

 

Foto: Redakcija Renomea

Umjetnost

Recimo, postoji nekoliko gradacija saznavanja. Postoji na primjer matematika, filozofija, i tako dalje, ali poslije dođe umjetnost iznad svega toga. Sva saznavanja, svi poduhvati se baziraju na razumu. Dok se umjetnost bazira na intuiciji. To je nešto što  je iznad inteligencije. To je nešto spontano i tu se  najviše  izražava ljudsko biće, ono što je on, što je svaki od nas. Jer, svaki čovjek ima svoj identitet.

 

 Mi kažemo, borimo se za identitet države, ali, čovjek ima identitet. Ukoliko ga ima, i koliko je kultivisaniji, toliko je i jači identitet.  Identitet jednog naroda je – kulturni identitet. Jer, nema drugoga identiteta. Recimo, Italija može nestati, ali italijanski identitet će biti  vječan, zato što postoji  duhovni identitet. To je bitno.  A umjetnost je   -  kultivisanje Boga.

 

Slikam ono što vidim svaki dan. Inače, da živim na Žabljaku, onda bih slikao ono što je tamo. To je prirodno. Svukuda je život interesantan. To je kao i svaka umjetnost, kao i svaki ljudski rad, on zrači onom energijom koja je unesena u njega. Ako je neko recimo za pola sata napravio  sliku. Tu sliku ne možeš gledati pola sata, ni jedan minut. Ona treba da je rađena stotinu sati da bi je gledao jedan minut a ne obratno. Je li? Mislim, sve što vidimo da je neko stvorio, to je uvijek rezultat jedne energije, ništa drugo.

 

Ja sam strašno lijen neki čovjek. Ja mislim da sam najlenjiji od svih ljudi koje sam  poznavao. Ako se vajarstvo radi sa čekićem, macom, nekim kamenjem ili nekim drugim materijalom, onda ja shvatim da je slikarstvo mnogo lakše, jer mogu da radim sjedeći, da slušam muziku i da pričam. Da slušam radio. Čak slušam radio najviše. I mogu da vrlo pažljivo slušam a da nimalo ne gubim koncentraciju na ono što radim.

 

Ja se odmaram kad radim. Jedan me u kafani pita, gdje svako jutro pijem kafu: „ti se odmaraš“ kao da naporno radim pa se odmaram, a ja velim: „Ja se odmaram kad radim“. Ja se,  znači stalno odmaram, cijelog života.

 

 

Foto: Duško Miljanić

Boja u slikarstvu

Teško bih mogao da analiziram ono što radim. Ali, boja je u slikarstvu isto što je i riječ u literaturi. Recimo, jedna riječ ne znači ništa. Ona je samo neki pojam. Ali kad dodaš još jednu riječ, onda si već nešto rekao. Pa i kod boje je tako. Boja ništa ne znači, sama  za sebe. Boje su čak najljepše kad ih  kupiš u tubi. Jer cijelo vrijeme kad slikaš, čuvaš  da ne pokvariš onu boju koja je odlična kad si je kupio. Boja je najbolja tada. Znači, upotreba boje je važna. Boja je odnos,  jedna boja ne znači ništa, ali dvije-tri boje već nešto govore. To je harmonija. Kao što je ton u muzici. Ton nema kvalitet.  Ton je kad udariš čekićem u neku bačvu dobićeš ton, koji može da bude vrlo muzikalan ako se upotrijebi u muzici. Dosta spontano ja radim, bez mnogo razmišljanja. Razmišljanje je dekadentno a umjetnost je antiintelektualna. To je neka  umjetnost koja je bazirana na osnovi filozofije ili neke poruke, to je već destrukt same umjetnosti. Jednom me  pitao neki  tokom  izložbe na Svetom Stefanu u galeriji: „Koja je tvoja poruka?“. A ja kažem: „Nikakva! Nema tu nikakve poruke, to su samo slike a ti se snalazi sam“...(smijeh). Na svakog čovjeka utiče sve. Recimo, na mene kao slikara  utiču sve slike koje sam vidio, svi slikari,  svi razgovori i sve što sam vidio,  pročitao ili vidio na televiziji. To formira naš doživljaj svijeta. Je li tako?

 

Foto: Duško Miljanić

Sve se ponavlja

To ste dobro rekli – da se sve ponavlja. Umjetnost se neprekidno ponavlja. Niko nije izmislio ništa ali ono mijenja samo formu. I u književnosti, sve one priče su ispričane prije hiljadu godina. Ali je važno da je na način jednog ličnog doživljaja. Umjetnost  je lični doživljaj. Recimo, ako bih sad slikalo nekoliko slikara ovaj prizor koji gledamo kroz prozor, svi bi ga različito naslikali. Ali svaka psiha djeluje drukčije, jer to nije dokument onoga koga vidimo, no dokument doživljaja. On slika svoj doživljaj onoga što vidi.  To je bitno.  Utoliko je interesantnije ukoliko je jača ličnost,  jer slaba ličnost nema jak doživljaj. Je li trako? Od toga zavisi. Kroz umjetnost se izražava ličnost,  jer to je nečiji vid.

 

Škola

Ma ,škola je...  Mrzio sam školu strašno. Zbog majke sam je završio i jedva sam se provlačio, zato što  mi je ona pomagala. Tako da sam uspio da svršim gimnaziju, a da ništa ne naučim.  Iz škole sam izašao neoštećen... (smijeh). Ma svako je tle pogodno . To je jedna drama.  One čuvene drame od Šekspira što se događaju;  Hamlet se događa u Danskoj, u Mantovi i  te sve drame koje je napisao Šekspir, mogao je napisati neko ko se rodio u najzabačenijem  mjestu  u Crnoj Gori,  jer se te drame događaju svukuda. Je li tako? E, Hamlet, on se događa svukuda:  i u Herceg Novom i u Baošićima  i kojem  god  ’oćeš mjestu. One svukuda postoje. Je li? Umjetnost svukuda postoji. Jedna  izreka  kaže „Ništa ljudsko nije mi strano“ Znači, to je ljudsko svukuda đe gođ  ima ljudi. To je velika mudrost.

 

Talenat i rad

 

Pa ne znam. To je mnogo lakše nego što izgleda kad počnemo o tome filozofirati. Recimo, muzika je odlična  umjetnost. Ona je spontana. Ona je najčistija umjetnost jer  direktno djeluje na čulo. Za razliku od knjige, o knjizi moraš razmišljati, kad čitaš knjigu  pomalo učestvuješ u svemu  tome. Je li tako? Recimo, čitaš neki roman, onda zamišljaš likove i radnje, ambijent,  koliko je pisac  dobar da to opiše,  toliko ti stvori neki konkretan lik,  da vidiš nekog čoveka na ulici koji  liči na nekog junaka, i dadeš mu taj lik,  naslikaš ga. Znači, učestvuješ. Dokle u muzici nije tako. Muzika ulazi kroz uvo, giliće ti neko čulo i ti imaš lijep doživljaj. To je fantastično. A slikarstvo je nešto slično. Ono, takođe, djeluje na čulo. Na čulo vida,  na primjer. Jer tu imaš slične elemente. Recimo: kompozicija, sklad, harmonija, ritam, to ima i u muzici i u slikarstvu. Baš te glavne osobine koje su moć tih umjetnosti.

 

Učenici Umjetničke škole u Herceg Novom su bili  jači od svojih  profesora reče jedan umjetnik

Pa i ja sam to reka’. Ja velim, od mene nijesu naučili ništa. Ja sam nerado i bio profesor a moro sam od nečega  živjeti i zaposlio sam se. Ja  nijesam imao osjećaj da ja mogu nekoga išta da naučim. Nijesam bio siguran ni u ono što ja znam. Nijesam ni danas siguran. Tako da sam ja više naučio od đaka nego oni od mene,  jer svaki đak je bio ličnost. Puno ličnosti kad upoznaš, to obogaćuje doživljaj.  Od mene su,   jedino naučili da puše, pošto pušim od kad sam se rodio.... (smijeh).

 

Živko Nikolić je bio baš  dobar đak. On je bio talenat. Bio je i odličan  slikar. Čak i odličan glumac. Oni su davali  ođe jedan komad u kome je on glumio. Umjetnička škola  je bila nevjerovatno  duhovita. I on je bio odličan glumac.  Ne znam kako se zvao komad, zaboravio sam,  ali sam zapamtio njegovu ulogu koju  je on fantastično  odglumio. Imao je taj  umjetnički karakter.

 

Ja sam predavao vajarstvo i morali su da rade jedino u ateljeu. Jer, slikari su izlazili, pravili akvarele okolo ali vajari  nijesu niđe, jer  nijesu mogli raditi vajarstvo na ulici.

 

Kroz umjetnost se izražava ličnost. A ličnost je obogaćena svim što je čovjek doživio u svom životu.   I ambijentom u kome živi. I ako se izražava, izražava se kroz to, ako je pisac, i ne vjerujem u umjetnost koja nije na taj način, koja je proizvod njegovog doživljaja života  a život znači živjeti u nekom ambijentu, ambijentu ljudi i  ambijentu podneblja. To je toliko bitno za svakoga čovjeka bez obzira da li se on bavio umjetnošću ili ma čime drugim. Ja nemam ni jedan pravac. Mnogi slikari govore o fazi, pa me pitaju- koja je faza? A ja velim: „Kod mene je samo jedna faza“.  Ja nemam tih faza. A slikam u stvari najbolje što umijem, bez obzira koliko je to možda sve loše...(smijeh)...

Komplet intervju sa Vojom Stanićem uskoro u novom broju RENOMEA.

 Razgovarala: Radmila Krgović

Fotografije reprodukcija: Duško Miljanić

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit