Za crtež, kažu da je početak većine ideja u umjetnosti.Kada razmišljam o tome osjetim da je moj doživljaj crteža suv, oštar, on je kao vjetar. Slikarstvo je vlažno, ono je voda. Ja možda još ne umijem ni hodati savršeno po suvom, a do vode treba doći i poželjeti je. Doživljavanje umjetnosti blisko je uznemirenosti. Ona postavlja pitanje poslije odgovora, ne misaono, već doživljajno. Poslije svih ovih godina o samim crtežima sve teže mogu da govorim. Pri tome imam potrebu da spomenem gotovo cijeli život, da prizovem sva sjećanja i da opet ne budem siguran da sam dodirnuo autentičnost trenutka koji je prošao i ostao vezan za svaki od mojih radova. U crtežu sam potražio jedno novo iskustvo neposrednosti i dodirljivosti. Davanje akcenta na taj vizuelni dodir potiče od mog ubjeđenja da je to jedno od ključnih sredstava kojima doživljavamo ljepotu.- Mi umjetnost prepoznajemo kroz svoj odnos prema njoj. Da bi smo spoznali svijet umjetnosti nije dovoljno samo proučavanje tog svijeta, već i onoga ko je dio tog svijeta. Pa, adekvatno čovjekovom znanju mijenja se i njegov doživljaj. Ta neistraženost rodila je besmislenu ljudsku težinu za shvatanjem i objašnjavanjem. Pogrešnim načinom sprovođenja te težnje mi često surovo obogaljujemo naše mogućnosti doživljavanja. Umjetnički događaji su neobjašnjivi. Oni postoje kao akumulatori svjesne intuicije kojom budimo i sublimiramo svoja unutrašnja iskustva. Ta iskustva su jedna od najvažnijih stepenica duhovnog razvoja. Sadašnjost je doživotna i ako ne upotrebimo iskren doživljaj te istine, mi i ne živimo. Onda je naš život samo vegetiranje u iluziji opterećenja, što je bilo prije i što će se desiti poslije. Gledajući sebe očima drugih i ne vidimo koliko smo sami slijepi. Upravo zato i jeste teško uspostaviti ravnotežu između svijeta koji umjetnik sam kreira i onoga u kome fizički opstaje. Njegov istinski položaj jeste taj da je on "zatvorenik iz luksuza". Njega niko nije zatvorio u ćeliju. On sam sebe zatvara. U toj ćeliji on je sam sa sobom i kroz tu komunikaciju on stvara. To postaje potreba, ono što čini da on ujutro ustane, da živi, da razmišlja, gleda i stvara. Umjetnik nikada nije neshvaćen, već nepoznat i grijeh je upravo u tome da ga ljudi eksploatišu na pogrešan način i ne znajući da je to on. Umjetnik se mora buniti protiv svijeta, onog koji mu se daje, jer mu njegov senzibilitet otkriva sliku svijeta kakav je moguć. Sveobuhvatna zamisao slobode ideja personifikuje mogućnost postojanja jednog takvog svijeta. Snaga samog umjetnikovog života jeste vizija koja svojom fantazijom, intuitivnom imaginacijom svjesno odabira ideje proistekle iz našeg cjelokupnog iskustva. One se rađaju iz savršenog odnosa našeg svjesnog i nesvjesnog života, a ostvaruju se kroz realnost, uključujući naše tijelo kao oruđe trenutka od koga zavise u manjoj ili većoj mjeri. Materijalnu forma energije koja obezbjeđuje oblik prilagođen rezultatu naše prošlosti i sadašnjim mogućnostima, ja doživljavam kao tijelo.

Doživljavanje umjetnosti često je blisko uznemirenosti. Ona postavlja pitanja poslije odgovora, ne misaono, već prvenstveno doživljajem. Sam napredak u umjetnosti ne doživljavam isključivo u proširenju njenih granica, već u njenom što boljem upoznavanju. Zato i pokušavam unijeti iskru inovacije i uputiti ljude na posmatranje egzistencije iste. Svaki od radova podvrgavam prvo gruboj, a zatim filigranskoj opservaciji. Sami likovni problemi nekada me jače ili slabije zaokupljaju, predstavljajući sekundaran činilac u mom radu sa crtežom. Spajajući podlogu i formu, da bi ponekad izgledali kao logično jedinstvo, samo sam otvorio vrata osmišljavanju crteža i prije mog direktnog učešća u kreiranju. Raduje me jedna emotivna podloga zadržana u mom radu, a ono što očekujem je sublimacija dosadašnjih crtačkih rezultata kroz dalji rad i sve jasniju ideju. Stoga i možemo reći da je jedna od najvrijednijih kategorija u umjetnosti upravo u pluralizmu suštine jednog djela u očima posmatrača. Razvijajući utisak prvog fizičkog plana crteža, počeo sam stvarati dodirljivost i neposrednost obrađivane forme. Veliko je zadovoljstvo koje osjetim u trenutku spajanja likovno različitih stvari, dajući im novi smisao i oblik.To je kolažiranje koji gotovo uvjek donosi novu kreaciju. Inspiracija za kolaž je odnos. On je sve. On daje život, smrt, pa i umjetnost. Odnos dvije stvari uvjek daje treću. Mislim da je Bog opsjednut odnosom. Upravo to me navodi na spajanje, na odnose i događaje između likovno različitih stvari. U tom mom kolažiranju dodiruju se gotovo iste ili samostalne forme riješene na različite načine. Upravo tim razvijanjem mog interesovanja za odnose formi počinje moje bavljenje komunikacijom i simbiozom crteža i skulpture često i kroz proces uočavanja izuzetnih umjetničkih ostvarenja na svjetskoj sceni. Kroz sve veću komunikaciju sa njima neki moji radovi učvrstili su moju opredjeljenost u nadgradnji samog umjetničkog djela. Mnogi od mojih budućih radova biće usmjereni ka projektima globalnih razmjera. Dispozicija tih projekata zasnivaće se na uticaju morfičkog polja u umjetnosti kroz iskustva transpersonalne psihologije na samu svjest kod publike.

Jedan od tih budućih projekata je i ovdje prikazan nacrtom Kolosa sa Rodosa kao laserske projekcije džinovske skulpture novorodjene bebe. Za kraj ovog kratkog osvrta na moj rad želim pomenuti isto što sam govorio i prije par decenija a to je da sam radeći upravo tih posljednjih 20 godina na izučavanju neonatologije i našeg djetinjstva, došao do izuzetno zanimljivih rezultata kako u naučnom, tako i u stvaralačkom domenu. Ti rezultati kao i sami moji radovi naveli su me na to da pokušam napraviti umjetnost koja bi onemogućila jednostran ili isključiv pristup tajni nastanka života i sticanju naših prvih iskustava. Zbog svega navedenog iskreno se nadam da će te u mojoj umjetnosti pronaći barem dio istine o nama koje sadrži djetinjstvo svakoga od nas.

(Kompletan tekst pročitajte u štampanom izdanju časopisa Renome br.6).

Piše: Nikola Marković, magistar slikarstva