Malo je lijepo
Nakon 11 godina rada i truda Janka i Caroline Jovićević, Stražarska ribarska kućica 2015.godine konačno dobija
 "Ako ne poštujemo prošlost, izgubićemo budućnost. Ako uništimo naše korijenje, nećemo moći da rastemo."                                                                                   
                                       Friedensreich Hundertwasser

 

Janko i Kerolajn (Caroline) Jovićević, kao aktivni građani, volonteri i donatori, dali su značajan doprinos Crnoj Gori i nastavljaju da daju primjer šta mogu postići posvećeni i pasionirani pojedinci, koji se bore za cilj u koji vjeruju.

 

                                                                                                                                                                      Donijeli nove standarde
 

                                                                                                                        Stražarska ribarska kućica u potpunosti pripada okruženju; fotograf: Lazar Pejović

Janko je rođen na Cetinju. Kada je imao 18 godina otišao je iz Cetinja. U Beogradu je završio studije, zaposlio se i oženio. Napustio je Beograd u vrijeme rata, 1991. godine, i otišao u Sjedinjene Američke Države da otpočne novi život. Kerolajn je rođena u Zimbabveu, odrasla je u Tanzaniji i Keniji, završila je studije u Ujedinjenom kraljevstvu i proputovala svijet. Kada su se upoznali u Los Anđelesu, između ove dvije neobične individue, formirane u različitim sredinama, na različitim iskustvima,  desila se jaka veza i ljubav. Kvaliteti koje su odmah prepoznali kao zajedničke bili su hrabrost, strast da pozitivno doprinose, visoki standardi i ljubav prema avanturi i netaknutoj prirodi. Janko i Kerolajn nijesu planirali da grade kuću kada su 2003. godine došli u Crnu Goru da posjete Jankovu porodicu.

 

Đurovo oko i Kaluđerovo oko: Nenadmašna ljepota, Fotograf: Lazar Pejović

Može li se desiti jaka veza i ljubav između čovjeka i kuće, odnosno mjesta?

 

Pogled kroz prozor Stražarske kućice. Fotograf: Lazar Pejović

Željela sam da saznam šta ih je navelo da sagrade njihovu jedinstvenu kuću na veoma izolovanom mjestu na obali Skadarskog jezera, u Nacionalnom parku Skadarsko jezero. Zajednički su i harmonično stvorili mjesto za sebe i svoj jedinstveni dom u prirodi, gdje slijede stil života koji je u saglasju sa postojećim ekosistemom. Ne samo da su sagradili svoj dom, već su i ulagali velike napore, vrlo uporno, da se zaštiti jedna naročita građevina, Stražarska ribarska kućica. Uz to, u području u kojem žive uspješno su realizovali deset  projekata koji se odnose na zaštitu životne sredine od bespravne gradnje i eksploatacije. Kao aktivni građani, volonteri i donatori, dali su značajan doprinos Crnoj Gori i nastavljaju da daju primjer šta mogu postići posvećeni i pasionirani pojedinci, koji se bore za cilj u koji vjeruju.

 www.renome.me/Predrag-Vuckovic

Jovićevići su bili pozvani da panelom fotografija predstave svoju kuću na Beogradskoj internacionalnoj nedelji arhitekture (BINA 2010), pored ostalih objekata koji su predstavljali Crnu Goru. Kuća Jovićevića je dobila odlične kritike. 

 

Imala sam čast da posjetim njihovu jedinstvenu kuću. Tu priliku su takođe imali istaknuti profesori arhitekture, antropologije i sociologije iz Vašingtona, Berlina, Londona, Ljubljane i Beograda.

 

Slijedi priča o Janku i Kerolajn Jovićević i njihovoj velikoj ljubavi prema mjestima u Karučkom zalivu koja su odabrali i prihvatili kao svoja, koja štite i o kojima brinu. Ta strastvena ljubav inspiriše njihovu sagu i daje im snagu da se bore protiv neznanja, zlog vremena i pohlepnih ljudi kojima je na umu samo da okrenu brze pare na račun prirode. Sa profitom kao mantrom, ti ljudi nesvjesno i nepopravljivo oštećuju kulturno i prirodno nasljeđe i jedino što ostavljaju je grdilo.

 www.renome.me/Avantura-u-kanjonu-Nevidio

Instant hemija između Jovićevića i Stražarske ribarske kućice

 

„U suštini, to je vrlo slično ljubavi na prvi pogled prema osobi“, kažu Jovićevići. „To vam je instant-hemija. Prepoznajete to mjesto kao prijatelja i odmah uspostavljate čvrstu vezu. Znate da ćete učiniti sve da budete blizu tog mjesta i da ćete čuvati to mjesto. Prva intuitivna posvećenost dolazi pravo iz srca i često nije logična. Ali nakon toga počinjete da koristite um i razumijevanje kako biste racionalizovali odnos i utemeljili ga u praktičnoj stvarnosti.

 

Stražarska ribarska kućica; fotograf: Lazar Pejović

Došli smo čamcem sa Karuča i čim smo obišli Karučki krš i ušli u Kaluđerovo oko i Đurovo oko, vidjeli smo malu kamenu kuću ugniježđenu u stijeni poput neke male jezerske ptice koja je tu našla leglo. Toliko je potpuno i autentično pripadala okolini. Njeni zidovi od sivog kamena sa lica mjesta i trošni krov od kanalice stopili su se sa tom stijenom. Imala je tako prirodan i nepretenciozan integritet. Jednostavno nas je ostavila bez daha. To je stvarno bila ljubav na prvi pogled.

 

Dva prozora sa plavim ramovima izgledaju kao dva budna oka. Stražar bi, kroz te prozore, nadgledao Kaluđerovo oko sa lijeve i Đurovo oko sa desne strane, pazeći oka od krivolovaca. (Oka su izvori na dnu jezera iz kojih izbija čista voda. Riba se skuplja na tim mjestima). Okrenuta je ka jugu zbog sunca. Podignuta je dovoljno visoko iznad jezera da bi se izbjeglo da bude poplavljena. Od vjetra je štite vrbe na ostrvu u obliku polumjeseca, koje se nalazi ispred i koje se naziva Osredak, a štiti je i tvrdi krš koji se oštro uzdiže u pozadini“, kažu Jovićevići.

 

Borba za Stražarsku ribarsku kućicu

 

Janko i Kerolajn se nikada nisu pitali da li je kućica vrijedna zaštite. Od početka su i osjećali i znali da je to izuzetno važna i vrijedna građevina. Kerolajn je napisala nekoliko novinskih članaka o tome u Vijestima, kao i jedan članak u Monitoru. Stav Jovićevića je rezultirao podnošenjem službenog Zahtjeva tadašnjem Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture Crne Gore da se kućica registruje kao zaštićeni objekat. Bilo je potrebno 11 godina da se to konačno desi. Stražarska ribarska kućica je zaštićena 27. marta 2015, nakon što je zakon promijenjen kako bi to bilo omogućeno. Prije toga su Jovićevići sačuvali kućicu od nekih ljudi koji su željeli da odnesu njen crijep i kamen, a kada je jedna moćna osoba poželjela da je sruši i na njenom mjestu izgradi vikendicu, okupili su veliki broj poznatih ljudi (arhitekte, slikare, profesore, advokate i druge) da podrže njihovu inicijativu kako bi je zaštitili. Borili su se da vlasništvo nad kućicom dobije Prijestonica Cetinje, kako je razni špekulanti ne bi dalje uzurpirali, kao što je bio slučaj sa nekima od 16 drugih stražarskih ribarskih kućica na Skadarskom jezeru. Bila je to vrlo uporna borba. Pitanje je zapravo što je tu borbu činilo vrijednom truda.

 

Nakon 11 godina rada i truda Jovićevića, Stražarska ribarska kućica 2015. godine konačno dobija “status nepokretnog kulturnog dobra od lokalnog značaja.”

 

„Kućica posjeduje kulturnu, istorijsku, arhitektonsku, estetsku i turističku (ekonomsku) vrijednost“, kažu Jovićevići, „a vrijedna je i kao dio ekologije Karučkog zaliva. Ovo su neki od razloga zašto je bilo vrijedno boriti se. Stražarska kućica je polazna tačka od koje bi se mogla reinterpretirati istorija ribarske kulture na jezeru. Zbog toga posjeduje vrijednost za turizam, kao mjesto koje porodice mogu posjećivati i uživati u kupanju, pikniku ili u odmoru nakon veslanja. To je odlično mjesto za posmatranje ptica i za uživanje u prirodi. Takođe, primjer je prikladne arhitekture u prirodnom ambijentu. Nažalost, postoji mnogo nelegalnih, loše izgrađenih i neprikladnih objekata na obali Skadarskog jezera. Kućica - i naš dom - su izuzeci od ovog negativnog trenda koji bude nadu.

                                                                                               Svjedočanstvo duge borbe. Zavjet Jovićevića urezan u čeliku 2010.godine (prije zvanične zaštite 2015.)

Odmah smo razumjeli čovjeka koji je izgradio kućicu prije oko sedamdeset godina. Poštovali smo ga. Divili smo se njegovoj diskretnosti i instinktu za arhitektonsku prikladnost. Gradio je da zadovolji potrebe stražara i uzeo je iz prirode samo onoliko koliko je bilo potrebno za postizanje tog cilja: napravio je dovoljno prostora za ležaj, sto, stolicu i šporet. Shvatili smo da ova kućica može biti primjer za one što ih ego i pohlepa podstiču da grade zgrade koje su isuviše velike i nametljive da bi bile ugodne za boravak; za one koji koriste materijale i boje što su u sukobu sa okolinom; za one koji zagađuju i uništavaju prirodu bez milosti.

 

Braća po kamenu: Stražarska ribarska kućica i Kuća Jovićevića, foto: Lazar Pejović

Vratili smo se da temeljnije istražimo područje i pronašli smo prekrasnu lokaciju nedaleko od stražarske kućice. Na lokaciji se već nalazila ruševina kamene ribarske kućice u privatnom vlasništvu, što je bio uslov koji nam je omogućio da dobijemo građevinsku dozvolu i da baš tu legalno sagradimo naš dom i da dobijemo upotrebnu dozvolu po okončanju radova. Počeli smo zapravo da razmišljamo o gradnji kuće koja bi se upotpunjavala sa stražarskom kućicom i uklapala u prirodno okruženje. Naš plan je uključivao iste one čvrste principe na kojima je počivala gradnja kućice, a dodali smo i nekoliko naših principa. Koristili smo, na primjer, reciklirane materijale za stvaranje autentičnog utiska o dugoj izloženosti kuće vremenskim prilikama.Ugradili smo ekološki sistem filtriranja otpadne vode iz domaćinstva, kako ta voda ne bi zagađivala jezero. Postavili smo i švedski toalet koji podrazumijeva kompostiranje kao čistu alternativu septičkoj jami, koja bi se mogla izliti u jezero.“

 

Kompletan intervju pročitajte u štampanom izdanju časopisa Renome broj 9.

Razgovarala: Radmila Krgović 

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit