Sport pospješuje lučenje endorfina - hormona sreće
Konstanca Greko, Ljekar i teniser
 Za mene je sport život. Ne bih mogla da živim bez njega. Sport je neka vrsta sublimiranog životnog iskustva, jer nas uči pobjedama i porazima ili dobijanju i gubljenju. Za mlade ljude sport je veoma važan temelj za shvatanje života i svih izazova, koje on postavlja pred njih. Mene sport suštinski usrećuje. Znate već za endorfin - hormon sreće? Sport pospješuje njegovo lučenje

 

 

Konstanca Greko

Jedno od najljepših ostrva na Jadranu, Brač i njegivo ljupko, turističko mjesto Bol, okruženo vinogradima, od 1996. godine domaćin je velikog „Adidasovog“, zapravo, turnira pod organizacijom njemačke firme „Patritio travel“-a. Turnir je kategorije 2, za tenisere veterane, od 35+ do 85+. ITF turniri postaju sve popularniji u Evropi, iako je Bol već više decenija poznat u svijetu tenisa po organizovanju turnira za juniore, mlade teniske nade, buduće profesionalce. Teniski veterani sjajno se nose sa ovim sportom, doživljavajući ga kao svojevrsni eliksir života. Ove godine bolski turnir okupio je takmičare iz čak 26 zemalja, a među njima i takmičare iz Australije.

Mnogo žena i muškaraca takmiči se s jednakim žarom kao da su mlađani profesionalci, i kao da je tenis najvažnija stvar u njihovom životu. Adrenalinska strast nije samo odlika probranih, vrhunskih sportista. Na neki način, nosi je svako od nas, ili pak veliki dio, bez obzira na životnu dob. Kompeticija, strast za pobjedom, adrenalinski impuls, poput čaše najboljeg vina, učini da pojedinac zaista produži mladost, da se osjeti krepkim i borbenim, bez obzira na „ono nešto“ što piše u krštenici.

U našim balkanskim krajevima žene u tzv. „middle age-u“ još uvijek u velikoj većini suzbijaju tu urođenu strast takmičenja i lične osjećaje kompeticije pred porodičnim obavezama ili patrijarhalnim razmišljanjima „ko me vidi da trčim za loptom u ovim godinama“.

Međutim, u svijetu se takvi tabui ruše. Ruše ih upravo obrazovane žene, ali na svojstven način, željom da od života uzmu više nego što na prvi pogled izgleda, osim dobre karijere, porodice ili posvećenosti fizičkom izgledu. Ostaje ono „nešto“ u svima nama, posebno, nešto što je dio naše ličnosti, obično prekriveno do onog trenutka dok se ne pusti na slobodu.

To je strast kompeticije, želja za trijumfom, uživanje u pobjedama.

Razgovarali smo s jednom od najboljih teniserki na bolskom turniru, koja, po mnogo čemu zavrijeđuje pažnju, prvenstveno žena. Njeno ime je Konstanca Greko, ima 54 godine, rođena je Firentinka, po zanimanju ljekar, otolaringolog, po srcu i strasti sportistkinja, trenutno 18 na svjetskoj ITF rang listi za žene u kategoriji 50 +a. Nedavno je bila među 10 najboljih na svijetu.  

Tačno u zakazano vrijeme Konstanca se pojavila na recepciji hotela „Elefuza“. Razgovor je potekao spontano, prvo o povredama i činjenici kako tijelo izdržava napore treniranja i dugih mečeva. Stradala su jedno pa drugo koljeno, meniskus, ligamenti, leđa su stalno na udaru ... po tome bi se reklo da razgovaramo sa ženom uobičajenog kova, koja više sjedi nego što je na nogama, ili je rekonvalescent. Ali, nije tako, nego sasvim suprotno ...jer su povrede sastavni dio takmičenja, treniranja i turnira.

ITF turniri igraju se po čitavom svijetu. Kalendar je veoma bogat. Za rang listu se računaju četiri najbolja rezultata tokom jedne kalendarske godine, a mečevi se igraju, kao i kod profesionalaca, u dva dobijena seta, do 6 gemova. Ništa skraćeno, nema nikakvih popusta „ na godine“, toliko da mečevi nekada traju po više sati, pa još kad se dodaju i dubl konkurencije – zna da bude veoma naporno.

 

Kakve utiske nosite o Bolu i Braču?

Volim da dođem na Bol i igram ovaj turnir, jer je ovo prelijepo mjesto. Ove godine sam igrala samo nekoliko turnira.

 Vidim pred sobom jednu od najboljih svjetskih teniserki-veteranki. Kako vidite svoje mjesto i svoju tenisku, veteransku karijeru?

U Italiji ima puno žena koje igraju tenis, i koje su odlične teniserke, ali ne igraju turnire, iz nekih razloga. Najčešće je to zbog velikih obaveza i problema sa putovanjima i odsustvovanjem s posla i od porodice. Ovdje na turniru srećem različite tipove igračica, Ruskinja Valfaromeeva je odlična teniserka, zna da igra tenis, zna šta i kako treba u igri i kako se gradi poen i pobjeđuje. Moja prethodna protivnica, Poljakinja Konrad, je drugačiji tip. Imala je deset odličnih lopti u meču, ali to nije znala da iskoristi u svoju korist, da dođe do dobre igre i ostvari pobjedu.

 Odabir turnira i pobjede za vas nisu slučajnost. Važite za „nezgodnu“ igračicu u meču zbog nametanja igre pune slajseva, skraćenih lopti i visokih lobova. Kako je išla vaša sportska karijera?

Oduvijek sam voljela sport. Moja prva sportska okupacija bila je „atletica leggera“- laka atletika. Tenis sam počela da treniram sa 11 godina i prestala sa 18 zbog studija medicine. Uvijek sam htjela da budem ljekar. Zahtjevne studije, pa specijalizacija i ozbiljna ljekarska praksa, koja podrazumijeva savjesnost i odgovornost u radu. Predavanja, putovanja, konferencije i savjetovanja, posao, koji me doveo do Njemačke. Zapravo, dugo sam živjela između Njemačke i Italije. 20 godina sam radila u Njemačkoj na klinici za plastičnu hirurgiju, i mnogo putovala na razne kongrese. Takav posao mi je ostavljao jako malo slobodnog vremena, posebno za sport.  Igranje tenisa je bilo samo preko vikenda. Kad sam završila s tim dijelom života i ljekarskom karijerom u Njemačkoj, nakon trideset godina, mogla sam da se vratim svojoj prvoj ljubavi-tenisu, onoliko koliko sam htjela i mogla. Imam puno dragih prijatelja u tenisu i oni su me „ubacili“ u turnirsku mašineriju. Turnirski sam se uključila u kategoriji 45 +.u  49-oj godini.

 U čemu je poenta bavljenja sportom?

Treba mi borba i sport s adrenalinom. Tako osjećam da u meni pulzira život. Zato i igram tenis i idem na turnire. Pri tome, uvijek je prisutan strah da li igram dobro. Strah od poraza je latentno uvijek negdje blizu mene.

 Da li imate neku filozofiju života?

Za mene je sport život. Ne bih mogla da živim bez njega. Sport je neka vrsta sublimiranog životnog iskustva, jer nas uči pobjedama i porazima ili dobijanju i gubljenju. Za mlade ljude sport je veoma važan temelj za shvatanje života i svih izazova, koje on postavlja pred njih. Mene sport suštinski usrećuje. Znate već za endorfin- hormon sreće? Sport pospješuje njegovo lučenje.  Međutim, tenis je veoma težak i nije baš uvijek dobar izbor, zbog napora koji prouzrokuje u organizmu, kako u fizičkom tako i u mentalnom smislu.

Konstanca Greko sa partnerom Sandrom Mezzavila na turniru ITF -a, Bol na Braču

 Kako izgleda jedan vaš običan sportski dan?

Da bih održavala kondiciju, odnosno, zdravstveno stanje i dobro se osjećala na terenu, uz igranje tenisa, bavim se fitnesom, odlazim u teretanu, radim jogu, ali, posebno mi je važan pilates, i to zbog stomačnih mišića i leđa. Tenis je đavolski sport. Kad se meč oduži na dva, tri, pa i četiri sata, male sitnice određuju pobjednika. A te sitnice leže u glavi, u mozgu. U tenisu si sam u meču, od početka do kraja. Sve moraš sam da odlučuješ i moraš da znaš da se kontrolišeš, da bi pobjedio. U drugim sportovima to nije tako.   

 Da li imate neku poruku za sve žene srednjeg životnog doba, koje se ne bave sportom?

Moraš naći nešto što voliš u životu. Ono „nešto“ što te čini srećnom. Svaki sport je dobar, svako rekreiranje,  pa makar to bila samo šetnja. Za mene je tenis to „nešto“ što me usrećuje. Što se mene tiče, igraću tenis i turnire dok god budem mogla da stojim na nogama.

 Dok je nastajao ovaj intervju predstojala je završnica mečeva turnira na Bolu. Pred Konstancom Greko je polufinalni meč sa odličnom Irinom Valfaromeevom. Iako djeluje flegmatično, Konstanca nosi pobjednički duh, postavljen na veoma realnim, racionalnim  osnovama, svjesna  sopstvene igre i vrijednosti protivnica.  

 

Konstanca Greko i Olivera Doklestić

 Razgovarala: Olivera Doklestić

 
 
Magazin Renome | 2014 all rights reserved | powered by InfoBit