Postoje regioni gdje je razvijen kulturni turizam, ali kada je riječ o 100% razvoju kulturnog turizma u Crnoj Gori, možemo navesti grad Kotor. Kotor je primjer u  kako veliki broj kruzera, koji obilaze Mediteran, svraća u grad isključivo radi posjete kulturnih (materijalnih i nematerijalnih) dobara.  Tako da je to jedan primjer koji treba Crna Gora da njeguje, jer Kotor nema svog dvojnika. Crna Gora nema dva ista grada, što je veliko bogatstvo, stoga su i Ulcinj i Herceg Novi na listi za svjetsku baštinu kulture, što predstavlja značajnu šansu da se i navedena dva grada, koja predstavljaju zapadni i istočni dio naše obale pridruže Kotoru koji je "lokomotiva" kulturnog turizma Crne Gore, a Herceg Novi, Ulcinj i Cetinje (koje je takođe predloženo za listu UNESCO-a) da se pridruže kao "vagoni". Da se na taj način bolje povežu sve vrijednosti koje kulturni turizam nosi sa sobom. 

 

 

Svakako sa više aspekata, jer kultura je podloga, osnova, temelj za razvoj turizma, a turizam je pravi način valorizacije kulture. Da bismo valorizovali sve elemente kulture u turističke svrhe trebamo učiti od zemalja koje su to već uradile. Kulturni turizam je na prostorima bivše Jugoslavije, kao novi pravac razvoja turizma, zaživio u Hrvatsoj i Srbiji, koje su dosta toga uradile u tom pravcu, u odnosu na kompletan region. Bosna takođe, u jednom dijelu vezanom za nematerijalnu kulturnu baštinu, ali je to sve još uvijek u povoju, nije sistemski odrađeno. Kod nas, u Crnoj Gori, Ministarstvo održivog razvoja i turizma planira da radi, u drugom dijelu godine, Strategiju razvoja kulturnog turizma u Crnoj Gori, što je jako dobro, ali mi imamo toliko strategija koje se forme radi izrađuju, a da bi one zaživjele, u pravom smislu riječi i da bi se primjenile u realnom životu, treba da postoji intersektorska povezanost, od Ministarstva kulture, Ministarstva turizma, lokalnih turističkih organizacija, turističkih agencija, svih subjekata u lokalnoj upravi, hoteli, restorani, aerodromi, svi akteri koji imaju veze sa turistima. Turizam i kultura su komplementarne grane, koje čine kulturnu industriju. 

 

 

Savremeni turista, prema istraživanjima Svjetske turističke organizacije, fokusiran je na ekološki turizam, kulturni turizam, aktivni turizam, tematski turizam i avanturistički turizam. Crna Gora u svim tim oblastima ima kapacitete i potencijale, u planinskom, središnjem i primorskom regionu, tako da su motivi, iz mog iskustva, veoma različiti. Prema Svjetskoj turističkoj organizaciji 1.6 biliona turista će do 2020. godine biti motivisano da posjeti određenu destinaciju. Šta ćemo mi u tom pravcu uraditi da bismo bili dostupni kao destinacija, da turiste motivišemo da dođu kod nas, to je do nas, stoga se sve mora strateški organizovati na svim nivoima društva, koje je zaduženo za to, a to još uvijek nije dobro organizovano u institucijama. Najveći problem kod nas je menađment u kulturi, radna snaga, neprepoznavanje šansi (osim u određenim institucijama), nemoguće je promovisati kulturni turizam, odnosno proizvod kulturnog turizma bez dugoročnih, srednjoročnih i kratkoročnih marketing strategija, kao i lokalnih, nacionalnih i međunarodnih. Sve je uzročno posljednično povezano i svi akteri društva su odgovorni, ali tu odgovornost, za sada, na žalost, nose pojedinci u institucijama i pojednici u društvu kroz socijalna udruženja i nevladine organizacije koje su dale najveći doprinos da se kulturni turizam prepozna kao jedna strateški dugoročno održiva oblast u Crnoj Gori. 

 

 

Prvo kanjon Nevidio, Durmitor, Bjelasica,  Prokletije, zatim kanjonom rijeke Cijevne prošetala bih ga do Ade Bojane i tada kada bi ostao bez teksta, povela bi ga primorjem, preko Bara i Kotora sve do Herceg Novog, da piše o svom putovanju koje neće nikada zaboraviti. 

 

 

Veoma malo. Od svoje samostalnosti Crna Gora je dosta ulagala, međutim, za nas je to puno, a  za međunarodno tržište je malo. Nacionalna turistička organizacija, Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma trebaju sinergetskim efektima kroz svoje kapacitete i humani potencijal da udruže snage i da targetiraju koja su tržišta nama interesantna i da njima sistematičnije i organizovanije predstavljaju Crnu Goru, kao veoma interesantnu destinaciju, bilo da se radi o prirodnoj ili kulturnoj baštini. 

 

 

Kroz sajmove u Evropi, je pristutno unaprijeđivanje vidljivosti.  Nacionalna turistička organizacija i Ministarstvo turizma se zalažu za to, ali to još uvijek nije dovoljno. Nije dovoljno u Berlinu, Londonu ili Moskvi da se bude samo prisutan na sajmu. To je samo jedan vid predstavljanja ponude, koji je jako dobar, neophodan, ali su potrebna veća ulaganja u televizijske spotove, internet stranice,  koristiti prednosti interaktivne komunikacije, priče, da se zalaže za kompletan PR na nacionalnom nivou. Nemamo strateški pristup tome, da bi se pozicionirali u svijesti turiste koji bi bio potencijalni gost u Crnoj Gori. Ttrebamo napraviti strategiju nastupa na međunarodnom tržištu. Stoga, riječ je o sistemu koji sobom povlači više koraka iz ugla više subjekata. 

 

Po mom mišljenju, uvjerena sam, da je glavna prepreka neprepoznavanje šanse,  i potencijala koje kulturni turizam sobom nosi. Iako  od 2000. godine, kada je kultura demistifikovana kao vanekonomska kategorija, i kada je po evropskim konvencijama kultura i istorija pojedinih zemalja prepoznata kao najveća vrijednost zemalja, nešto što će nas u globalnoj integraciji učiniti specifičnim, u tom pravcu je kod nas najveći problem to, što ljudi u centrima  moći, gdje se donose odluke, gdje se kreiraju strategije, još uvijek ne razumiju suštinu kulturnog turizma. Kada bi se suština svhatila, mnogo bi se više ljudi uključilo u sve to, mnogo bi se više institucija povezalo. Međutim, postigao se u određenoj mjeri napredak u odnosu na 2010. godinu kada je „Renome“ počeo sa radom, ali za prave rezultate treba mnogo više da se uradi.. Ipak je to jedan proces koji mnogo utiče narazvoj i veoma zavisi od nivoa svijesti pojedinca da razumije, shvati i prihvati važnost kulturne i prirodne baštine i njihovu ulogu u privrednom razvoju zemlje. Crna Gora je mali sistem i ekonomski,  kulturno,  geografski i demografski i ona koliko ima nedostataka u ekonomskim, tržišnim i drugim pravcima, toliko ima prednosti da taj mali sistem može sa mnogo manje ljudi, sa mnogo manje prepreka da bude interaktivan, da se poveže, umreži i da se fokusiraju snage u pravu ostvarivanja određenih ciljeva, u ovom slučaju po pitanju prepoznavanja šanse da nam je kulturni turizam poluga ekonomskog razvoja. Pojedinci koji trenutno nose teret promovisanja i rada na projektima vezanim za kulturni turizam, jako su opterećeni, nailaze na brojne prepreke u realnom životu i po pitanju institucija koje treba da ih podrže u svom opisu posla. To je proces koji treba sve da umreži u zakonskoj regulativi. Kroz impute koje dobijamo iz Evrope, usmjeravamo se u tom pravcu. Ali, mi smo ti koji će iznijeti suštinu promjena, primjenjujući sve te norme i preporuke u praksi. A to ne možemo uraditi bez  potrebnih znanja.

 

Za sada, Kotor koristi modernu tehnologiju u muzejima prilikom prezentacije ponude, kao uspješan primjer prezentacije kulturne ponude u poređenju sa ostalim gradovima u Crnoj Gori. Muzeji se ubrajaju među prve objekate koje turisti posjećuju i od nedavno je muzej u Kotoru obezbjedio audio-vodiče, na više stranih jezika. Sljedeći dobar primjer je Muzej Marka Miljanova, koji takođe pravi iskorak, ali sve ide sporijim tempom, zbog nedostatka svjesnosti o značaju svega navedenog. Nije problem novac, Evropska Unija kroz različite fondove, IPA projekte i druge projekte strikno određeni za kulturu izdvaja sredstva i daje mogućnost da se dosta toga unaprijedi, ali ko će da uradi taj posao? Ne smije se prepustiti nekom ko ne shvata, ne razumije važnost svega navedenog, a onaj ko shvata važnost ne može da stigne da uradi, u pitanju je jedan začarani krug. 

 

Najefektivnija bi bila organizovana kampanja, kroz međunarodne strategije brendiranja Crne Gore kao destinacije, bilo da je riječ o destinaciji u cjelini ili određeni dio Crne Gore. Poslije časopisa „Renome“ ostali štampani mediji, počev od dnevnih, uveli su rubriku koja se odnosi na kulturni turizam i baštinu, bilo da je priča o određenom lokalitetu ili promovisanje prirodne baštine. Tako da su radio, televizija i štampani mediji, svi zajedno u određenom segmentu počeli da pokrivaju ili promovišu kulturni turizam. Na tome je počelo da se radi, ali se odvija sporo. 

 

Nema ga. Kreirala bih ga u smislu Crne Gore kao „Zemlje svjetske baštine kulture“. Suvenir bi se sastojao iz različitih elemenata koje vežemo za različite atrakcije poput grada Kotora, Nacionalnog parka Žabljak, napravila bih suvenir koji bi imao audio-vizuelne komponente. Suvenir koji priča priču od davnina, o Duklji, Zeti, Skadarskom jezeru, o različitim dinastijama (npr. Crnojevići, Petrovići) do savremenih dana. „Naši najveći investitori današnjice su naši preci“, ako na tim temeljima ne budemo pravili strategije teško ćemo ostaviti mlađim generacijama pravo nasljeđe kao i prenijeti znanje kako treba vrednovati, cijeniti i poštovati kulturnu baštinu. 

 

Pozitivni efekti su višestruki. Teško ih je sagledati jer su u pitanju brojni kulturuloški, ekonomski, umjetnički, turizmološki, edukativni i drugi efekti. 

 

Prednosti su bogatstvo kulturne baštine, njena ekonomska i kulturna vrijednost (kako materijalne tako i nematerijalne baštine), mala površina zemlje koja ima dosta toga da ponudi, raznovrsnost, geografska struktura zemlje u pogledu planina i mora, multikulturalnost, multietničnost, suživot brojnih kultura. Prednost za budućnost kulturnog turizma je činjenica da se sve više mladih ljudi iz nauke za njega interesuje. 

Slabosti: nedostatak obrazovanog kadra, oštećeni kontinuitet pamćenja, neumreženost, intersektorska nepovezanost, npr. između ministarstava, opštine i turističkih organizacija. “Ponekad privremene stvari traju duže od života životu”. Kada se ljudi odluče nešto da urade, nekada od te odluke do njenog sprovođenja prođe cijeli život i onda se možda odluka zaboravi. Primjera radi, imamo strategije koje su urađene još 1980-tih godina za razvoj turizma, ali su one završile u ladicama jer nije prepoznata njihova vrijednost, a rađene su od strane stručnjaka iz ondašnje Jugoslavije, Njemačke, Švajcarske i drugih zemalja koje se odnose na planinski turizam. To je jedan od nedostataka, koji predstavlja značajnu prepreku jer nisu pravi ljudi na pravom mjestu, da prepoznaju kvalitet. Građani plaćaju te ljude i neophodno je tražiti rezultate od njih za posao za