www.renome.me/Nematerijalna-kulturna-bastina
Čuvari kuturnog dobra
Kulturno-umjetničko društvo „Mijat Mašković“ je osnovano1943. godine u Kolašinu, kao prateća umjetnička sekcija zadužena za podizanje morala borcima. Već 75 godina gotovo da nema porodice iz Kolašina koja nije dala makar jednog člana društva. Biti član KUD-a,danas predstavlja statusni simbol u Kolašinu. Društvo doživljava renesansu zahvaljujući dobro isplaniranom edukativnom procesu, kojim je rukovodio Branislav Jeknić, direktor Centra za kulturu Kolašin, u čijem sklopu funkcioniše KUD ,,Mijat Mašković”. Pružajući podršku studentu Davoru Sedlareviću, na smjeru za tradicionalne igre pri VŠSSOV u Kikindi, uz dogovor da stečeno znanje prenese članovima KUD-a, predstavlja model kako timski raditi na očuvanju tradicije. Sedlarević diplomira kao student generacije pod mentorstvom dr Olivere Vasić, tada najvećeg stručnjaka za igru u Srbiji. Nedugo zatim specijalizira, postavši tako prvi Crnogorac školovan za tradicionalni ples ‒ ono što je kod nas žargonski poznato kao - folklor. Izbor tema kojima se posvetio je istraživački rad u oblasti crnogorskih plesova.
www.renome.me/Evropski-fondovi-sansa-razvoja
Prije istraživanja Centra za kulturu Kolašin, uvriježeno je bilo mišljenje da su crnogorski plesovi koji se izvode u svitnoj nošnji, igrani uz vokalno-instrumentalnu ili instrumentalnu pratnju. Međutim, prema cjelokupno dostupnoj naučnoj građi, podaci govore da je igrano samo uz pjesmu ili ritam koraka, „šutke“. O plesovima kolašinske regije ili nekadašnjih Crnogorskih Brda, bilo je vrlo malo podataka. Uz podršku asistentkinje u KUD-u Danice Šćepanović i nekoliko starijih članova društva, kreću u kompletnu izmjenu repertoara i uvode novine. Sve koreografije vezane za crnogorsko nasljeđe preuređuju se tako da se igraju na stari, zaboravljeni način. Svijet su ponovo ugledali plesovi kolašinskog kraja, modifikovani tek toliko da zadovolje osnovne postulate scene. Ansamblu se priključuje i Vladislav Vlado Medenica, jedan od poslednjih nosilaca starog nasleđa.
Nađa Jeknić izvodi uspavanku sa Goleša na Biogradskom jezeru: Foto: Vedran Vujisić
Kontinuitet tradicije
Biti čuvar kulturnog dobra jedno je od najvećih priznanja koje mikro-zajednica može da dobije. Kako je riječ o gotovo zaboravljenim plesovima kojima je prijetilo potpuno nestajanje, čak i iz sjećanja, proglašenje 14 starih plesova za nematerijalno kulturno dobro, je od nemjerljivog značaja iz više aspekata. Prvo, zbog kontinuiteta kulture jednog prostora i potvrde bogatog plesnog stvaralaštva zajednice prenošenog vremenom, potom, naznake lokalnog i nacionalnog identiteta, i na kraju, opširno dokumentovanih podataka o plesovima i muzici regije. Stanovništvo i djelovi kulture koji nemaju sačuvane podatke i arhivsku građu, imaju slabe šanse da potvrde i dokažu kontinuitet. Nakon proglašenja ovih plesova za kulturno dobro, ta opasnost u Kolašinu ne postoji, pošto obimni podaci dokazuju i sferu opstajanja mnogo širu od igre i pjesme. Kulturna dobra, ukoliko počinju da dobijaju obrise nestajanja, teško su obnovljiva.
ww.renome.me/Kulturna-industrija
Zaštićeni plesovi su: šećer; šibljika; Što drijemaš, jadna; kaloper; Dobro veče gospo; đidije; sitan tanac; Oj, Jovo, Jovo; Stambol; Glas se čuje u glavici; Leše gora, maglica; U Vukića Brankovića i trusa. Plesovi sitan tanac i Oj, Jovo, Jovo su mističnog porijekla pa se vezuju za posmrtni obred ili ritual pročišćenja, karakterističan za određene inicijacije u zajednici ili izmjene u prirodi – na primjer prelazak zime u proljeće. Igrački elementi poput „kapije kola“ i „zaplitanja“ i „rasplitanja“ u etnokoreologiji imaju duboko obredno značenje. Ono po čemu su ovi plesovi interesantni jeste da se njihovi obrisi vide na bosansko-hercegovačkim stećcima u čuvenom ljeljenovom kolu ‒ koje, prema naučnicima, najvjerovatnije implicira prelazak sa ovog na onaj svijet (ljeljen ‒ jelen ‒ u keltskoj mitologiji prevodilac duša sa ovog na onaj svijet).
www.renome.me/Podmorje-Crne-Gore
Nekada obavezni plesovi u svadbenom ritualu bili su Dobro veče, gospo, kaloper I đidije. Kaloper ‒ ples čije je ime nastalo po cvijetu kaloperu za koji narod vjeruje da njegov čaj doprinosi plodnosti nevjeste, dr Olivera Vasić vezuje za sukobe viših staleža ‒ vlastele srednjeg vijeka. Ples trusa je jedino rodno mješovito kolo zabilježeno u Crnoj Gori koje se izvodi „nijemo“, tačnije „šutke“ ‒ bez vokalne ili instrumentalne pratnje, isključivo uz ritam koraka (crmničko kolo u parove na obrtanje koje se igralo u Staroj Crnoj Gori je isto tako „nijemo“, ali je parovno, nije igrano u kolu ‒ mješovito). Do njega je, sasvim slučajno, došao Davor Sedlarević tokom istraživanja kolašinskih kolonista u Kruščiću, a zatim dobio potvrdu u Gornjoj Morači i uskočko-drobnjačkom kraju.
www.renome.me/Crnogorska-narodna-nosnja
Poseban aspekt stare plesne prakse se ogleda u tome što igru prati isključivo pjesma ili ritam koraka, dakle, bez ikakve instrumentalne svirke. To se nalazi u jednom od ključnih dokumenata koje pronalazi Branislav Jeknić, u transkriptu razgovora iz 1935. godine, vođenog za Milman-Peri kolekciju. U njemu Rade Danilović, guslar iz Đuđevine u Donjoj Morači, opisuje skoro sve igre koje su uvrštene u nematerijalno dobro. Upečatljiva je jedna rečenica iz intervjua: „Nama su instrumenti bili jezik, ruke i noge, a pjesme smo imali svoje koje smo“. Snimak tog razgovora se čuva na Harvardu. Ovo je, koliko je javnosti poznato, jedino kulturno-umjetničko društvo na širem prostoru, koje je nosilac kulturnog dobra.
Vladislav Medenica, kazivač, gusla na nastupu KUD-a: Foto Branislav Jeknić
Nagrađena autentičnost
Najznačajnije nagrade poslednjih godina su vezane upravo za vještine izvođenja starih plesova i pjesama. Nagrada za najbolju opštinsku praksu u Crnoj Gori dodijeljena je KUD-u „Mijat Mašković“ 2012. godine za koncept „Tradicionalna igra i pjesma kao segment kulturno-umjetničke ponude u turizmu”.Tu je prvi put spomenuta mogućnost da se crnogorski plesovi u tzv. „izvornom“ obliku predstavljaju turistima, bez želje za estradnim i zabavljačkim kontekstom kakav je do tada većinom praktikovan.
www.renome.me/Most-na-rijeci-Mostanici
Jedno od najvećih priznanja društvo je dobilo uvrštavanjem u program Svečane akademije povodom osveštanja Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, gdje je, kao jedino društvo iz Crne Gore u tom dijelu programa, izvelo scensku rekonstrukciju autentičnog moračko-rovačkog nasleđa oličenog u plesu i pjesmama. Na konkursu Ministarstva održivog razvoja i turizma ‒ „Sva čuda Crne Gore“ ‒ dobijene su tri nagrade: Valorizacija kanjona Mrtvice i Morače ‒ autora Bransilava Jeknićai ideja Davora Sedlarevića Igra prsten kao dodatak zimskoj sezoni.
Ženska pjevačka grupa. Rekonstrukcija svadbenog obreda u đevojačkoj kući. Foto: Branislav Jeknić
Tri godine zaredom mlađa pjevačka grupa osvaja priznanja na negotinskom Vokalnom etno-festivalu, a 2017. čaki prvo mjesto.
Kompletan intervju pročitajte u jubilarnom izdanju časopisa Renome
